IN MEMORIAM: Franjo Marić, prof.

Julijana Matanović, 15. travnja 2021.

Iz mobitela još nisam izbrisala Franjin broj. I  Ivana nisam preimenovala. Upisan mi je kao „Franjin brat“. Imam osjećaj da među svim tim brojevima Franjin daje sklad i unosi mir i pravdu. Na isti način na koji je to činio moj jaran u mom stvarnom životu. Još sad dodirujem onu tugu u trenutku kad u stanu svoga brata, tog 16.travnja prošle godine, čitam poruku: „Jučer je umro moj brat Franjo“. Nevjerica kojom sam popratila Ivanove riječi, pročula se dugim hodnikom. „A još mislim kako mi Franjo jučer nije čestitao moj osamnaesti rođendan“, u suzama je ponavljala moja Magdalena.

Torta o kojoj sam Franji govorila večer uoči rođendana izgubila je okus. A bila je naša, bosanska; slojevita, nalik na tlo koji mnogi ne razumiju jer ne vole i ne poznaju. Izvana sasvim jednostavna, a po sastojcima raznolika, za pripremu komplicirana.

Jutros sam, prolazeći uz naš kafić na Trešnjevci, okrenula glavu na drugu stranu. U taj prostor selio je Franjo antikvarijate, ispunjavao ga radošću i divljenjem, uzdizao knjigu na najviše vrhove i širio poštenje kakvo se više ne susreće.

I samo neka mi nitko ne kaže da život ide dalje. Istina, vrijeme prolazi, starimo, Franjine knjige su na nekim drugim mjestima, ali više ništa ni ne sliči na život kakav je bio u godinama mog druženja s tim neponovljivim jaranom. I kad mi se pitanja o iznenadnosti odlazaka, smislovima i pedagogiji onoga koji nas poziva,  nagomilaju i postanu teško izdržljiva, onda se tješim činjenicom da je naš Franjo otišao jer se u ovom svijetu, u kojem je ljudskost postala nalik najvodenijem akvarelu, više nije znao kretati. On je po zagrebačkim ulicama nosio svoju kožnu torbu nakrcanu spašenim knjigama koje su potomci ostavljali po ulicama oslobađajući  naslijeđene građanske skupe stanove nepotrebnih stvari. I zbog toga se sikirao. U nevjerici. I dokazivao kako netko, rođen u Srednjoj Bosni, može voljeti ovaj grad. Pod brezama u rodnom Brezovu polju mirnije je, i zasigurno pravednije. Pogotovo dok je lišće tako mlado i dok stidljivo šumi. Odmaraj se, jarane moj. I onu našu tajnu operaciju nazvanu „PP 75“ jaranica će odraditi do kraja.  Javit ću ti kako je sve prošlo.  Broj je još uvijek u mene.