U sjećanje na istaknutog akademika Berislava Topića, 16. listopada 2023. godine u Tribini grada Zagreba u organizaciji HKD Napredak Zagreb održan je komemorativni skup koji je okupio njegovu rodbinu, prijatelje i kolege iz Hrvatskog kulturnog društva Napredak Zagreb. U prisustvu brojnih znanih lica i poštovatelja akademika Topića, skup je bio prigoda da se izraze duboki osjećaji tuge i zahvalnosti prema ovom iznimnom čovjeku i znanstveniku.

U uvodnom dijelu skupa, predsjednik HKD Napredak Zagreb, gospodin doc.dr.sc. dr.med. Zlatko Vlajčić, istaknuo je važnost akademikovog doprinosa HKD-u Napredak Zagreb. Njegove riječi ispunjene poštovanjem i toplinom podsjetile su prisutne na veličinu i iznimnost akademika Topića.

Dugogodišnji član HKD Napredak i prijatelj akademika Topića, gospodin akademik Žarko Primorac, podijelio je osobne uspomene i anegdote iz njihovih zajedničkih trenutaka,

Na skupu je govorio i kolega akademika Topića, prof.dr. Ivan Alajbeg prodekan Stomatološkog fakulteta u Zagrebu, koji je s akademikom dijelio mnoge trenutke tijekom studiranja i rada na Stomatološkom fakultetu. Njihova prijateljstva i zajednički rad ostavili su neizbrisiv trag u akademikovom životu, naglašavajući koliko je akademik Topić bio inspiracija i mentor mnogima.

Skupe se obratio i bivši predsjenik HKD Napredak Zagreb dr. sc. Tomislav Dubravac čiji govor prenosimo u cijelosti:

Poštovana obitelji Akademika Topića, poštovana i draga gđo. Mira, poštovani prijatelji, poznanici i suradnici Akademika Topića, poštovane gospođe i gospodo!
Pjesnik Tagore je napisao: „Smrt ne znači zagasiti svijetlo, nego isključiti svjetiljku kada dođe zora“. Vijest kako se svjetiljka našega prijatelja, Akademika Berislava Topića, 4. rujna 2023. isključila, sve nas je rastužila. U vječnost je otišao veliki čovjek i intelektualac koji je ostavio neizbrisiv trag na znanstvenom, obrazovnom i društvenom planu BiH i Hrvatske, kao i međunarodnim znanstvenim okvirima. Njegov bogati životni put ste upravo čuli od Akademika Žarka Primorca. Ja ću Vam govoriti o mome poznanstvu i mojemu učlanjenju u Hrvatsko kulturno društvo Napredak-Zagreb, jer me je upravo Akademik Topić, kao tadašnji treći Predsjednik obnovljene Glavne Podružnice primio u Napredak. Bilo je to u siječnju 2003. godine.
Naše je poznanstvo, vremenski ne tako dugo, bilo intenzivno i prisno. Nije dugo trebalo da se zbližimo, vrlo brzo smo pronašli „neku tajnu vezu“. Njegova jednostavnost i prepoznatljiva prisna komunikacija, vrlo brzo nakon upoznavanja mi je dala do znanja, da moramo biti na Ti. Od tada smo bili Bero i Tomo. Stoga mi ne zamjerite što ću ga tako i oslovljavati, sa Bero, ali sa velikim BERO.
Ubrzo nakon učlanjenja u Napredak, na Izbornoj Skupštini, 6. srpnja 2004., izborom prof. Vlade Luburića za predsjednika, na Berin zagovor ulazim u Upravu zagrebačkoga Napretka. Kasniji tijek događaja je isto tako bio povezan sa Berom, kada smo sa grupom vrsnih intelektualaca, doajena zagrebačkoga Napretka: akademikom B. Topićem, dr. Nevenom Šimcem, Akademikom Žarkom Primorcem i drugima, utemeljili, u siječnju 2011. Klub znanstvenika, usudim se reći i okosnicu aktivnosti u zagrebačkome Napretku. Bero je bio među glavnim zagovornicima koji me podržao u izboru za Predsjednika HKD Napredak-Zagreb, 30. lipnja 2014. Puno me toga veže za našega Beru. U brojnim druženjima satima smo bistrili misiju našega stoljetnoga Napredka kroz sve njegove aktivnosti, posebice u mandatu moga predsjedanja od 2014. do 2018. g. i kasnije, sve do njegove smrti. U kolovozu ove godine kada smo se zadnji puta čuli, Bero je bio sa svojoim obitelji u Vignju, 15 dana prije nego nas je napustio, na moj pitanje: kao si Bero, kako zdravlje, odgovorio mi je nije loše, teško se krećem i odmah prešao na njegovu bolnu temu koja ga je opterećivala sa pitanjem: ima li „napretka“ u Napretku. U tome je bio ustrajan. Neumoljivi borac za pravdu i pravicu, posvećen ideji i misiji Napretka do kraja života. Bero je bio idealist, sa neviđenom, facinantnom empatijom za sva zbivanja u Napretku. Svojevrsna nagrada za života bila bi mu satisfakcija da je doživio razriješenje nesporazuma u Napretku.
Kako sam uvodno rekao, između nas je od početka postojala neka tajna veza. Možda je naše prijateljevanje, bez obzira na razliku u godinama, bilo i u sljedećem. Možda u tome, jer je moja pokojna majka, Berina generacija. Možda i u tome što je preminula na svoj rođendan, kao i Bero. Možda i u tome što je Berin otac mučki ubijen 1945. g, u 51. godini života, kao i moj otac na kućnome pragu u Bosanskoj Posavini, 1992. g., u 59. godini života. Možda, ili vjerojatno jest i to bio moj, svjesni ili pak nesvjesni, veliki rešpekt prema Beri.
Bero je bio uistinu Veliki čovjek, gromada. Beru se nije moglo ne poštovati, naprosto njegove osobine nisu dozvoljavale ništa drugo osim neizmjernog poštovanja prema njegovoj osobnosti. Bio je moralan, čvrstoga stava, čovjek od karaktera, rijedak, unikatan i gotovo utopijski uporan u promicanju moralnih vrijednota. Danas smo u ovim bremenitim vremenima oskudni ljudima njegova kova. Njegovo čovjekoljublje uključivalo je istovremeno i domoljublje. Nije to posebno naglašavao. To se za njega podrazumijevalo, što je dokazao cijelim svojim putovanjem kroz život. Na žalost, najneizvjesnija izvjesnost „smrt“ je prekinula njegovo životno putovanje. Jer, život i smrt jedno su, kao što su jedno rijeka i ocean. Kako napisa A.B. Šimić: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka, sa mnom raste u svakom času. Moj svršetak njen pravi je početak”. Kad je put postajao predug a dah pretežak, smilovao se Gospodin i darovao mu mir vječni, na njegov 92. rođendan. Napustio nas je najužem krugu svoje obitelji, a svoj je mir našao uz svoju neprežaljenu kćer Lidiju na groblju u Vignju, na Pelješcu.
Sve što je Bero bio treba pisati velikim početnim slovom: Gospodin, Suprug, Otac svojim kćerima Ani i Lidiji, Djed, Znanstvenik, Akademik, Prijatelj, Čovjek. Stup dostojanstva, moralna vertikala u našemu Napretku, cijenjen i od struke i od nas prijatelja. Na koncu, čovjek odlazi štovan onoliko koliko je u životu dao i kakav je trag ostavio. Za njega se s pravom može reći: „Moj je put kao hod po pijesku. Niko me ne čuje, a ostaju tragovi“. Bero je ostavio duboki trag iza sebe i zaorao duboku brazdu u memoriju naših sjećanja, jer kako napisa pjesnik Cronin: „sjećanje je jedini raj iz kojeg ne možemo biti protjerani“.
Dragi naš Bero, otimat ćemo te zaboravu i nositi kao trajni spomen u našima srcima. Ponosan sam što sam imao čast biti Tvoj prijatelj, učiti od Tebe o ovozemaljskim životnim iskušenjima, sa svim svojim vrlinama i manama. Jer, život koji nam je podarila priroda kratak je, no sjećanje na dobro proživljen život ostaje vječno. Hvala dragom Bogu, Tvoj je život bio i dug i bogat. Ako poživimo u srcima onih koje smo ostavili za sobom, nećemo umrijeti. I nećeš prijatelju. Zauvijek ćeš ostati u našim srcima i sjećanjima. Uprava zagrebačkog Napretka je ponosna što si bio naš Predsjednik, a mi Tvoji prijatelji smo imali čast biti dionicom tvoga životnoga putovanja.
Odlaskom u vječnost našega Bere „mali krug velikih ljudi“ se nažalost još i više smanjio, vrijednosno naročito, ali barem će tamo gore „sjaj u tami“, vjerujemo s našim Berom, biti ljepši i jači. Obitelji Akademika Topića, poštovanoj gđi. Miri, kćeri Ani izražavamo iskrenu sućut. Počivao u miru Božjem dobri čovječe!

Skup je vodio glumac Vinko Kraljević, uz ispraćajnu izvedbu prigodnih pjesama koje je otpjevao tenor Ivan Jelić.

Ovaj komemorativni skup bio je prigoda da se sjetimo i odamo počast životu i djelu akademika Berislava Topića, čovjeka čija će baština i doprinos ostati neizbrisivi u hrvatskoj kulturi i znanosti. Neka njegova uspomena živi vječno.