Naše kolegica hrvatska pjesnikinja Diana Burazer (članica
Nadzornog odbora HKD Napredak-Zagreb) sudjeluje ovih dana na međunarodnom
festivalu poezije u Francuskoj „Voix VIVES, de Méditerranée en
Méditerranée“ koji se održava
u gradu Séte od 20.7. do 28
.7. 2019.
Male pozornice u gradu Séte za čitanja
poezije nalaze se na ulicama, trgu knjiga, dvorištima, parkovima, u luci, na
brodovima, na plaži, na tržnici…
Program Festivala je izuzetno bogat. Čitanja
poezije održavaju se cijeli dan na 36 lokacija u gradu; često i na svim
lokacijama istovremeno. Pjesnici čitaju na svom jeziku, a glumci na francuskom,
voditelj programa razgovara sa pjesnikom o njegovim pjesmama, o njegovoj
zemlji,…a sve to pred mnogobrojnom, i izuzetno pažljivom, publikom koja već
tradicionalno dolazi u Sete samo zbog festivala poezije.
Na svakoj lokaciji gdje pjesnici imaju nastupe
postavljeni su plakati sa stihovima učesnika, a u ulicama izvješene trake/lente
sa stihovima i imenima pjesnika i zemlje iz koje dolazi.
Pjesnici, što je nažalost neuobičajeno,
doživljavaju da ih ljudi prepoznaju, traže autograme, pitaju za njihove
knjige,…
Cijeli grad živi u duhu Festivala, što ovaj Festival
čini posebnim, i nezaboravnim, i za učesnike-pjesnike i za posjetitelje.
Diana Burazer je članica Društva hrvatskih književnika u Hrvatskoj, ali i članica Društva pisaca BiH, tako da poziv za sudjelovanje u Francuskoj dobila kao pjesnikinja koja će predstavljati Bosnu i Hercegovinu.
Karizmatični i blagoglagoljivi Franjo Topić, svećenik i bosanski Hrvat koji po svoje mišljenje nije odlazio niti u Zagreb niti u Hercegovinu, svojim je odlaskom ponudio mogućnost da novo vodstvo osigura mirniju, suvremeniju i idiličniju budućnost društva bez kojeg je teško zamisliti multikulturalnu Bosnu i Hercegovinu
VEČERNJI LIST 08. srpnja 2019. u 12:29 kolumnu piše Denis Derk1
Teolog i jedan od najpoznatijih i medijski najprisutnijih bosanskohercegovačkih Hrvata Franjo Topić više nije predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak. A predsjedavao je Društvom još od njegove obnove 1990. Vodio je najveće kulturno društvo Hrvata u Bosni i Hercegovini cijelog nedavnog rata, za što je trebalo jako puno umijeća ali i hrabrosti, ali i u postdejtonskom vremenu koje je Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu samo dodatno urušavalo i potkopavalo. Franjo Topić otišao je (doduše ne potpuno, zadržao je titulu počasnog predsjednika Napretka) demokratskim putem. Za njegovog nasljednika izabran je na skupštini u Sarajevu povjesničar koji ima 42 godine Nikola Čiča iz Tuzle, dugogodišnji napretkovac koji ima iskustva i u radu u sarajevskoj Središnjici društva i u radu u tuzlanskoj podružnici, dakle na terenu. A to će mu dvosmjerno iskustvo biti od velike pomoći, jer ne treba skrivati činjenicu da odnosi između Središnjice i pojedinih podružnica ni izdaleka nisu idilični. Iako se i na izbornoj skupštini u Sarajevu (barem prema medijskim izvješćima) moglo čuti da u Napretku nema svađa, to nije istina. Barem jedan dio napretkovaca je posvađan pa čak i podijeljen i ta situacije na traje od jučer. Dapače. Stara je to priča koja ima svoje povijesne i političke, pa i politikantske konotacije koje sežu u vrijeme samog osnutka Napretka početkom 20. stoljeća i njegove mostarske, tj. sarajevske orijentacije. No jedno je sigurno. Budući da je Napredak nesporna središnja kulturna udruga Hrvata u Bosni i Hercegovini, svi problemi u Napretku i oko njega loše utječu na ionako težak položaj sve malobrojnijih Hrvata i u Bosni i u Hercegovini. Stoga je ozdravljenje odnosa unutar Napretka i to ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Napretkovim podružnicama izvan BiH jedno od najvažnijih pitanja hrvatske opstojnosti u susjednoj višenacionalnoj i više konfesionalnoj državi. Ali put do ozdravljenja vodi preko transparentnijeg Napretkovog poslovanja. Riječ je o udruzi koja ima znatnu imovinu i udruzi koja znatnu imovinu još potražuje, jer ju je temeljito 1949. opelješila komunistička antinacionalna politika. Od te pljačke, Napredak se još nije oporavio, a njegov predratni veliki imetak mogao bi mu se kao bumerang obiti o glavu jer je i to bogatstvo barem djelomično uzrokovalo tektonske potrese u, na žalost, nejedinstvenom i heterogenom Napretkovom korpusu.
Karizmatični i blagoglagoljivi Franjo Topić, svećenik i bosanski Hrvat koji po svoje mišljenje nije odlazio niti u Zagreb niti u Hercegovinu, svojim je odlaskom ponudio mogućnost da novo vodstvo osigura mirniju, suvremeniju i idiličniju budućnost društva bez kojeg je teško zamisliti multikulturalnu Bosnu i Hercegovinu. Ali, hoće li ta šansa biti iskorištena? Ili će se prije pomiriti neprijatelji koji su u prošlom ratu pucali jedni na druge, od bosanskih i hercegovačkih Hrvata koji bi svoje kulturne i obrazovne potrebe trebali upražnjavati baš pod kapom Napretka koji nije niti sarajevski, niti mostarski niti zagrebački nego hrvatski.
Prof. dr. Vlado Jukić
25 je godina dolazio na posao s istim ‘koferom’, nadao se da će s njim i izaći
iz bolnice kad ode u mirovinu. Sudbina je htjela drukčije. Bravica torbe
pokvarila se malo prije nego što je izgubio bitku s bolešću. Aktovka će biti
eksponat u spomen-sobi koju mu uređuju u bolnici
“Jednom kad odem iz Vrapča, nadam se da ću u ruci imati isti onaj ‘kofer’ s kojim sam i ušao u tu bolnicu! U njemu će biti ‘nešto staro i nešto novo’ jer se u 25 godina puno toga nakupilo”, govorio je prof. dr. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske klinike Vrapče, svaki put kada bi se poveo razgovor o njegovu skorom odlasku u mirovinu. No, onda se “loša karma” umiješala i u život i u “kofer” prof. dr. Jukića. Prije nekoliko mjeseci na kultnom se “koferu” pokvarila bravica. Pokušao je profesor riješiti problem, ali kako nije bilo “25-godišnje garancije”, nije bilo ni popravka bravice. Teška je srca stavio “kofer” u mirovanje i kupio novi, zamjenski. No, kažu, nije bio zadovoljan. Tiho je patio za neuništivim “koferom”, ali što je, tu je. I bez bravice će nekako s njim iz Vrapča
istim putem kojim je i
stigao u tu bolnicu. Da, baš ovih dana namjeravao je prof. dr. Jukić otići iz bolnice
u kojoj je bio ravnatelj punih 25 godina, s “koferom u ruci u – mirovinu”.
Nažalost, kultni
“kofer” ostao je u “njegovoj” Psihijatrijskoj klinici Vrapče jer je prof. dr. Jukić prije tri mjeseca izgubio svoju životnu
bitku. Baš onda kad se radilo o njemu, o njegovu zdravlju, nije uspio, premda
je sve oko sebe naviknuo na “borbu koja daje rezultate”. Nepopravljiv optimist,
samo dan uoči operacije rekao mi je: “Ma, mislim da ću za mjesec dana opet biti
u formi. Moram prije srpnja (odlazak u mirovinu) dovršiti neke poslove”. No,
nije uspio. Ostali su nedovršeni velika monografija u povodu 140 godina bolnice
Vrapče te knjige “Pisma iz Vrapča” i “Vrapče i kultura”.
Želio je pisati
“Sve ćemo mi to njemu u spomen završiti jer je najveći dio posla obavio naš
učitelj, ne samo psihijatrije nego i životni. Nekako nam se čini da je profesor
na putu, da će se ipak vratiti… Tek kad prođe neko vrijeme, vidjet će se što
je on napravio za psihijatrijske pacijente, ali i za nas koji smo radili s
njim. Teško će ga zaboraviti i zaposlenici bolnice. Ima nas više od 700, a
prof. Jukić znao je svakoga po imenu i gdje radi. Tko god je htio ‘razgovarati
s ravnateljem’, mogao je to bilo kad i bez najave. Znao je svaki kutak ove
bolnice. Dolazio je na posao u sedam, dakle prije svih, i odlazio posljednji, a
prije nego što bi se posvetio svojim ravnateljskim obvezama, prošetao bi krugom
bolnice i lako uočavao kad ‘nešto ne štima’.
Ova je bolnica
paradigma njegova života, svega onoga što je napravio da Vrapče više ne bude
bolnica na kraju grada, žuta kuća ili ludnica”, kaže doc. dr. Petrana Brečić koja je nakon naglog odlaska prof.
dr. Jukića postala vršiteljica dužnosti ravnateljice. Bila je i njegova dugogodišnja
zamjenica pa je tako iz prve ruke svjedočila njegovu načinu vođenja bolnice,
ali i bitkama za prava psihijatrijskih pacijenata i protiv njihove stigme.
Dodaje da će se pobrinuti i za “kofer” jer namjera je urediti spomen-sobu prof.
dr. Jukića u kojoj će biti predmeti, knjige i slike koji će najbolje pokazati
tko je bio najdugovječniji ravnatelj te bolnice, a taj rekord teško će ikada
pasti.
“Za koji mjesec ćeš u
penziju. Što ćeš raditi ti kao dokazani radoholičar?”
“Pa, zapravo još ne znam, ali možda ću malo kruha uzeti i tebi. Sigurno je
– pisat ću. Ima materijala za pokoju knjigu, a čeka me i monografija bolnice
koju zbog ove strke još nisam uspio završiti.”
Da, tako mi je prije koji mjesec govorio prof. dr. Jukić, odnosno na dan
kad se politička i liječnička elita, prošlog studenoga, sjatila na otvaranje
forenzičkog odjela najveće psihijatrijske bolnice u Hrvatskoj. Na neki način
taj će Zavod za forenziku biti i vječni spomenik prof. dr. Jukiću jer je i
sagrađen zahvaljujući njegovoj upornosti u dokazivanju onima koji drže blagajne
da i oni koji su počinili neki zločin, a psihijatrijski su bolesnici, moraju
imati primjerenu skrb dostojnu čovjeka i sva prava.
Da bi postigao cilj,
“plašio” je nadležne za novac i političke odluke pokazujući im “najgore od
najgoreg” u bolnici, sve ne bi li ih potaknuo na akciju da nas se “ne srami
EU”. Neprestano je naglašavao da su pacijenti “na forenzici izuzetak, da među
bolesnicima sa psihičkim smetnjama ima malo počinitelja kaznenih djela, da je
to teška predrasuda koju treba razbiti što prije…”
“Da, istina je,
statistika govori da je među počiniteljima kaznenih djela samo 10%
psihijatrijskih bolesnika”, kaže forenzičarka dr. Nadica Buzina, bliska suradnica prof. dr. Jukića.
Dodaje da se profesor silno trudio izjednačiti psihijatrijske bolesnike s onima
koji imaju problema s fizičkim zdravljem. Samo tako je moguće razbiti stigmu
prema kojoj su psihijatrijski pacijenti “ludi, nepoćudni, opasni, pa ih treba
zatvoriti”. Prvi je uveo tzv. intenzivne krevete (za hitne slučajeve, op.a.) u
psihijatriju, koje svi ostali bolesnici imaju odavno.
Nažalost, prof. dr.
Jukić nije dočekao mirovinu u koju je trebao baš ovih dana. Umro je prije tri
mjeseca. Naglo, “ukradeno” mu je vrijeme u kojem se namjeravao baviti svojom drugom
ljubavlju – pisanjem.
Njegov je odlazak bio
šokantan ne samo za kolege iz struke kojom se vrlo predano bavio cijeli radni
vijek, nego i za pacijente koji su se iz prve ruke mogli uvjeriti kako “žuta
kuća” postaje bolnica u kojoj se poštuju njihova prava. Koliko je brzo otišao,
potvrđuje njegov stol na kojem fascikl monografije “140 godina Vrapča” čeka da
je dovrše njegovi najbliži suradnici, oni koji su baš kao i profesor uvjereni
da je Vrapče “više od bolnice”, da je “spomenik medicine i kulture”.
U Vrapču se u
proteklih 140 godina gradilo, obnavljalo, dograđivalo, ali već ulaz u bolnicu
pokazuje da ima i kulturni identitet. Samo deset godina nakon Beča i 18 godina
nakon Budimpešte, Zagreb je dobio psihijatrijsku bolnicu s odjelima “za nemirne
i mirne muškarce, za nemirne i mirne žene, za nečiste muškarce i nečiste
žene…”, a onda se u gotovo stoljeće i pol značajno promijenila, i to najviše
baš u onome na čemu je inzistirao prof. dr. Jukić – u odnosu prema pacijentima.
Bolnički
muzej
“Otišao je i ostavio ‘bolje Vrapče’. Uvijek je isticao da se iz povijesti
ove ustanove može iščitati i sve ono kroz što je tijekom povijesti prolazio
hrvatski narod. Zato se trudio da svakih deset godina izađe monografija koja će
to potvrditi. Želio je da i ova u povodu 140. obljetnice bude savršena i samo
je on to mogao učiniti toliko predano, prikazati Vrapče kao povijesnu,
kulturnu, nakladničku, učilišnu, ali i stožernu psihijatrijsku ustanovu i mi
ćemo taj njegov gotovo završeni posao dovršiti”, kaže doc. dr. Brečić.
Naglašava da je prof.
dr. Jukić stalno isticao taj kulturni dio Vrapča jer ne treba zaboraviti da su
se i neki velikani hrvatske kulture liječili u toj bolnici, pa onda i stvarali,
poput slikarice Slave Raškaj te
književnika Vladimira Vidrića i Ante Kovačića. Uostalom, bolnica je vlasnik šest slika
Slave Raškaj. Na tom kulturnom izričaju inzistirao je i prof. dr. Jukić, što
kroz muzej bolnice, što kroz glazbena događanja i filmske tribine na kojima su
prikazivani igrani filmovi iz žanra psihijatrije, a na kojima su uvijek bile
izuzetno zanimljive rasprave jer su ih vodili stručnjaci.
Među knjigama prof.
dr. Jukića koje su ostale “u pripremi” jest i ona s radnim naslovom “Pisma iz
Vrapča” u kojoj bi se trebali naći upravo njegovi “ispravci krivih navoda”
novinama, Ministarstvu zdravstva, kolegama liječnicima, nevladinim udrugama…
Zapravo, bile su to najčešće obrane prava pacijenata i “njegove” bolnice.
“Staricu stavili u
ludnicu i oteli joj 3,5 milijuna eura” bio je naslov baš u Jutarnjem listu koji
je 2005. potaknuo prof. dr. Jukića da napiše pismo tadašnjem uredniku Tomislavu Wrussu. No, on u svom pismu ne upotrebljava
“jake” riječi, ne docira, ne “pravi se pametan”, ne prijeti tužbama, ali ide
“na emocije” i objašnjava da se tako stigmatizira ne samo Vrapče nego i sve
ostale psihijatrijske bolnice, ali prije svega pacijente. “Uvjeren sam da ste
sve te zanimljive informacije mogli prenijeti čitateljima i bez
stigmatiziranja. Svi smo mi potencijalni psihijatrijski pacijenti i mogli bismo
zatražiti pomoć u ustanovi koju vi tako stigmatizirate!” objasnio je tada,
potaknuvši na razmišljanje “kroz vlastitu kožu”.
Naime, silno se trudio
promijeniti ustaljenu “terminologiju”. Baš svaki put kad su novine ili
televizije govorile o “ludnici”, o “luđacima”, reagirao je pismima, od kojih će
se dio publicirati u njegovim “Pismima iz Vrapča”. No, premda su novinari
nerijetko koristili njemu nepoćudnu terminologiju kad su pisali o psihijatriji
i psihičkim bolesnicima, imao je sjajan odnos s njima. Trudio se što
jednostavnije objasniti neki problematični odnos, događaj, razliku između
psihičke bolesti i promjene osobnosti… Nikad nije odbio govoriti jer je znao
da ako on to ne učini, govorit će nekompetentni i naštetiti “njegovim
pacijentima”.
Pisao je i kolegama
“psihijatrima”, upozoravajući one koji se vole hvaliti tko su im među
poznatima, od političara do pjevača, pacijenti, pa onda i prijatelji, do čega
je zapravo došlo “po prirodi stvari jer su liječnici”. “Riječju, hvale se
prijateljstvom koje su stekli liječenjem. Tako nastoje potvrditi svoju važnost.
Ne pišem ovo zato što se kao psihijatar ne bih mogao pohvaliti poznanstvima i
prijateljstvima s istaknutim pojedincima, ‘koje sam stekao liječeći njih ili
nekog od obitelji’ pa je prijateljstvo nastalo ‘po prirodi stvari’, već zato da
upozorim da nije etično tu činjenicu javno isticati. Možda se to nekome čini
cjepidlačenjem, ali zapravo želim upozoriti na moralno iščašenje, odnosno
kršenje liječničke etike koje u pravilu počinje ‘malim nevažnim stvarima’”,
upozorio je 2014. u Liječničkim novinama.
Borba
protiv stigmatiziranja
“Da, istina je, bio je osjetljiv na odnos prema psihijatrijskim
bolesnicima. To je i razlog što je 1997., a onda i 2014. sudjelovao u izradi
Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Znao je da će tako zakomplicirati
život psihijatrima, ali i to je bolje nego da se i u jednom slučaju naruše
prava pacijenata”, napominje doc. dr. Brečić.
Zapravo, prof. dr.
Jukiću sve je bilo zapisano “u njegovim zvijezdama” u koje je gledao čuvajući
krave u rodnoj Hercegovini. Znao je pričati kako je kao dječak često gledao u
nebo, pogledom pratio avione i želio da i sam ponekad može poletjeti. A onda je
cilj i ostvario. Letio je na sve strane svijeta. Uvijek tamo gdje je trebalo
promovirati modernu psihijatriju, gdje je trebalo govoriti o onome što se još
može učiniti protiv stigmatiziranja pacijenata i u zaštiti ljudskih prava.
Tolerancija je bila deviza u koju je uvijek vjerovao. Za kritiku bi govorio da “nije loša” jer “daje mogućnost da samoga sebe preispitaš i da moguće budeš bolji čovjek”. Sve su to razlozi što će svi oni koji ikada budu gledali “hrvatsko psihijatrijsko nebo” imati priliku vidjeti i sve ono što im je prof. dr. Vlado Jukić ostavio na čuvanje i s obvezom da i sami u tu ostavštinu ugrade svoj doprinos, imajući u vidu prije svega boljitak psihijatrijskih pacijenata.
Proslava 60. rođendana
Večernjeg lista u večernjim satima 1. srpnja 2019. u Muzeju suvremene
umjetnosti u Zagrebu počela je programom obilaskom izložbe o povijesti
Večernjaka, a nastavio se projekcijom filma o bogatoj prošlosti, ali i
budućnosti svima omiljenih novina. Atmosferu su začinili zbor Perpetuum Jazzile
te skupina Serpentes Magic Theater.
Vatromet, koji je trajao
nekoliko minuta, oduševio je prisutne, koji nisu mogli odoljeti da ne snimaju,
a to je ujedno i bio vrhunac cjelovečernjeg tuluma.
Rođendan su Večernjem listu čestitali predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović te ministri Blaženka Divjak, Marko Pavić, Tomislav Tolušić, Zlatko Marić, Darko Horvat, Tomislav Ćorić, Davor Božinović, Gari Cappelli, Gabrijela Žalac…
