U nedjelju 27. ožujka 2022. u Zagrebu je u 87. godini života umro istaknuti hrvatski pravnik prof. emer. Vladimir-Đuro Degan, član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i član HKD Napredak-Zagreb.

Rodio se 2. srpnja 1935. u Bosanskom Brodu. Pravo je diplomirao u Sarajevu 1957., doktorirao 1963. u Ljubljani, a između 1959. i 1971. usavršavao se na Haškoj akademiji za međunarodno pravo.

Od 1969. do 1981. predavao je usporedne političke sustave i međunarodno pravo na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu, a od 1981. predavao je na Pravnom fakultetu u Rijeci. Od 1985. do 1997. bio je upravitelj Jadranskog zavoda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 1997. do 2021. bio je njegov voditelj.

Predavao na brojnim sveučilištima u bivšoj Jugos­laviji i u inozemstvu.
Između 1991. i 1995. bio je hrvatski član u ekspertskim skupinama o ljudskim i manjinskim pravima te o sukcesiji država na Međunarodnoj kon­ferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Između 1996. i 2001. bio je član hrvat­ske delegacije na pregovorima o pitanjima sukcesije bivše Jugos­lavije.

Za svoj rad primio je više priznanja i nagrada, među ostalim i Državnu nagradu za znanost za životno djelo za 2012. za područje društvenih znanosti.

Glavna su mu djela: Tumačenje ugovora u međunarodnom pravu (L’Interpretation des accords en droit international, 1963.), Pravičnost i međunarodno pravo (L’Équité et le droit international, 1970.), Međunarodno pravo mora i izvori međunarodnog prava (1989.), Izvori međunarodnog prava (The Sources of International Law, 1997.) i Međunarodno pravo (2000.).

Mr. sc. Ante Pleš, dipl.oec.

(1957.-2022.)

Svim članovima i prijateljima HKD Napredak-Zagreb javljamo tužnu vijest da nas je zauvijek, iznenada 08. ožujka 2022., napustio  naš dragi prijatelj, mr. sc. Ante Pleš, dipl. oec., član Nadzornog odbora.

Uprava zagrebačkog Hrvatskog kulturnog društva Napredak upućuje iskrenu sućut supruzi Ani, kćerima, unucima, obitelji, prijateljima i svima onima koji tuguju za voljenim i dragim Antom.

Dragi prijatelju neka Te Gospodin obilno nagradi u nebeskom kraljevstvu, počivao u miru Božjem.

U nastavku tekst dr. sc. Tomislava Dubravca, dopredsjednika HKD Napredak-Zagreb:

„Sjećanje je jedini raj iz kojeg ne možemo biti protjerani“ (J. P. F. Richter)

Pjesnik R. Tagore je napisao: „Smrt ne znači zagasiti svijetlo, nego isključiti svjetiljku kada dođe zora“. Vijest kako se svjetiljka našega Ante isključila 8. ožujka 2022. godine i kako je zora prerano došla, sve nas je iznenadila i rastužila. Posljednjih mjesec dana svakodnevno smo iščekivali detaljna izviješća od Antine supruge Ane. Znali smo kako je bolest teška, ali ipak smo vjerovali da će Ante izdržati, ali na žalost, opaka bolest je bila jača.

Nama prijateljima Ante je često znao govoriti kako je cijeli život okružen svojim ženama u obitelji. Supruga Ana, dvije kćeri, Sanja i Tihana, tri unučice, Lota, Hana i Franka koje je obožavao, koje su bile njegovo „sve“. Ante je oduvijek volio simboliku. Sudbina je očito htjela da je i taj posljednji ovozemaljski dan, 8. ožujka (dan žena) ostavio sve svoje žene i djevojčice iza sebe. Otišao je u vječnost, petnaest minuta nakon svećeničkoga obreda, ali tek nakon što se oprostio svojih žena, supruge, dvije kćeri i sestre. Otišao je mirno, u tišini, jer mrtvi ne prave buku, njihov glas obično nije glasniji od rasta trave, ipak, zaglušujuća buka bila je u našim srcima. Kada šuma raste tišina je, kad se sruši jedan veliki hrast, šuma se trese.Tvoj odlazak sve vas je potresao, tvoju obitelj, tvoje prijatelje, srušio se jedan veliki slavonski hrast, Orijaš.

Naše je poznanstvo bilo i dugo i intenzivno. Sjećam se našega prvoga susreta u jesen 1996. godine kada si došao kod mene u kuću sa prijateljima, Fabijanom i Dariom. Tada je počelo naše prijateljevanje i trajalo je punih dvadeset i pet godina. U svakom našem druženju satima smo bistrili ovozemaljske teme. Posebice su nam bila važna i draga subotnja ispijanja kave na špici. U okruženju naših zajedničkih prijatelja Vinka, Dražena, Jure, Ferde bili smo „svoji na svome“.

Ante je bio elokventan, oboružan informacijama, kako se ono kaže „načitan“, izrazito domoljubno osviješten, bezrezervno kršćanski orijentiran, čovjek sa čvrstim stavom. U dugim razgovorima o našoj Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini, znali smo se pitati: kako na svijetu, vjerojatno, ima  još nekih lijepih i nesretnih zemalja u kojima stvari i tzv. javni poslovi idu i stoje – naopako. Ali je naše naopako, nekako teže od drugih, tuđih. U normalnim, uređenim zemljama, narodski kazano: što zabrlja pojedinac, to popravlja zajednica, što pogriješi individua, uredi institucija, što ne može sam čovjek, može sustav. U nas, što zajednica, institucija, sustav, ne može, ne umije, neće i ne zna – hoće, zna, umije i može pojedinac, onaj usamljeni čovjek što je sazdan od jake ljubavi, snažnog uvjerenja i uporne, pametne snage. Primjera  na sreću ima. Jedan od takvih si zasigurno bio i Ti, naš Antiša.

Njegov je životni moto uvijek bio obilježen težnjom ka javnom dobru. Svoje ideje i zauzetost za pravdu i pravicu pokušao je ostvariti i kratkotrajnim „izletom“ u politiku. Brzo je odustao. Poznavajući ga kao otvorenog i transparentnog čovjeka, znao sam da „ne bu išlo“. Vjerujem i znam da nije požalio. Ante je bio graditelj (a politika razgrađuje), koji je gradio mostove, kako Andrić kaže: “Najvažniji most je kakvi smo ljudi i kakav ćemo most uspostaviti prema gore“. Ti si ga dragi prijatelju zasigurno izgradio, sa snažnim temeljima, za Tvoju vječnost.

Ante Petar je rođen 8. lipnja 1957. godine u Čamerovcu, kod Slunja od oca Nikole i majke Roze koja je nakon Ante rodila Mariju i Jelenu, s kojima je bio vrlo blizak ostatak života. U četrnaestoj godini preminula mu je majka što je  snažno obilježilo ostatak njegovog života. Nedugo nakon majčine smrti, obitelj se seli u Slavoniju, u selo Ivankovo. Otac se ponovno oženio. Obiteljski i kršćanski odgoj usmjerio je Antu u srednju školu, u sjemenište, u Pazin. Nije se zaredio, pretpostavljam da je upoznao ljepote svjetovnog života, koji je  prevagnuo nad svećeničkim pozivom.

Nakon srednje škole dolazi u Zagreb i upisuje ekonomski fakultet koji završava u roku. 1981. godine vjenčao se Anom Filipović te iduće godine dobio kćer Sanju, a 1986. godine dobio je drugu kćer, Tihanu. 1990. godine Ante započinje raditi kao stečajni upravitelj Vinteksa i obitelj se seli u Vinkovce. Ratne godine je proveo u Vinkovcima i Vukovaru kao hrvatski branitelj. Po završetku rata, kratko se okušao u politici, ali karijeru dalje nastavlja u Ministarstvu financija.  Godine 1996., Ante se seli s obitelji u Zagreb, iako već od 1995. radi kao voditelj ispostave Vukovar pri Ministarstvu financija. Po završetku mirne reintegracije Podunavlja, karijeru nastavlja u Ministarstvu financija, u poreznoj Upravi u Zagrebu gdje je radio do kraja života. Magistrirao je 2007. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu na temu: Mjesto i uloga slobodnih zona u procesu pridruživanja Hrvatske Europskoj Uniji. Dobro se sjećam kako smo njegov magisterij u lipnju te godine dostojno proslavili trojako: magisterij, rođendan i imendan, naravno uz slavonske tamburaše. Godine 2017. postaje prvi puta djed, kasnije dobiva još dvije unučice koje je obožavao, i one njega. 2019. godine i spunjava si životnu želju i mijenja ime u Ante Petar. Bio je društveno aktivan, a njegova građanska zauzetost prepoznatljiva je na mnogim poljima. Ponosni smo što je bio aktivni član Hrvatskog kulturnog društva Napredak-Zagreb, kao član Upravnog i Nadzornog odbora.

Ante je za sebe uvijek govorio da njegov život predstavlja kvantni skok: od Plešovog brda kraj Slunja, do situiranog i poštovanog gospodina. Upravo tako, Ante je nedvojbeno bio pravi gospodin. Ove se godine pripremao u zasluženu mirovinu koju na žalost nije dočekao. Najneizvjesnija izvjesnost „smrt“ je prekinula njegovo životno putovanje. Jer, život i smrt jedno su, kao što su jedno rijeka i ocean. Život koji nam je podarila priroda kratak je, no sjećanje na dobro proživljen život ostaje vječno. Ako poživimo u srcima onih koje smo ostavili za sobom, nećemo umrijeti. I nećeš prijatelju. Zauvijek ćeš ostati u našim srcima i sjećanjima. Otimaćemo te zaboravu i nositi kao trajni spomen u svojim srcima. Kako napisa A.B. Šimić: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka, sa mnom raste u svakom času. Moj svršetak njen pravi je početak”. Smrt nema posljednju riječ, ali zadaje bolan udarac. Ostaje jedna velika praznina i nada da ćemo se opet sresti pred licem Gospodnjim. Do tog trenutka ostaju nam sjećanja, brojne zajedničke uspomene. Kada se radost dijeli, dvostruko je veća, a kada se tuga i bol dijeli dvostruko je manja.

Danas dijelimo tugu i bol sa obitelji našega Ante Petra, suprugom Anom, kćerima Sanjom i Tihanom, unukama Lotom, Hanom i Frankom, prijateljima, znancima i njegovim kolegama kojima izražavam iskrenu sućut u svoje ime i u ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak-Zagreb. Ostavljamo Te u zagrljaju Tvoje ponosne hrvatske zemlje i neka te Gospodin obilno nagradi u nebeskom kraljevstvu.

Počivao u miru Božjem.