Predgovor

U jednoj Borgesovoj priči opisuje se golema knjižnica u kojoj se čuvaju apsolutno sve knjige: tu je pohranjena sva znanost, sva umjetnost i svi podaci o svemu, pa i o knjigama u biblioteci. Pri tome je, doduše, važna potpunost i savršenstvo, ali je još važniji odnos knjiga jednih prema drugima: tek onda kad se nalazi u blizini drugih knjiga, i kad se s njima dopunjuje, svaka od njih dobiva svoju puni smisao.
Vjerujem da ideja koja je stvorila tu priču pokreće i kolekcionarsku strast ljudi koji skupljaju knjige: oblikujući svoju zbirku, oni dovode knjige u određene međusobne odnose i tako im daju osobito značenje. Oni će, doduše, svoje djelovanje često objasniti na mnogo jednostavniji način, pa će reći da su knjige predmeti, podložne su propadanju, pa ih oni od te propasti spašavaju. A podrazumijevat će da spašavaju mudrost tih knjiga, njihovo značenje i onu energiju koja ih je nekoć davno stvorila. Pri tome su, dakako, svjesni da ne mogu ni skupiti ni spasiti baš sve knjige, nego se svaki od njih specijalizira za jedno područje.
Tako se Franjo Marić specijalizirao za hrvatska izdanja iz devetnaestoga i dvadesetog stoljeća, osobito za ona koja su lijepo opremljena i rijetka, i osobito za ona koja su tematski vezana za njegovu rodnu Bosnu (u kojoj će, kao donacija, knjige na kraju i završiti). Njegova će zbirka za mnogoga promatrača imati snagu otkrića: iznenadit će se on zbog tematskog raspona tih izdanja, zbog njihova društvenog utjecaja, a često i zbog vrhunske kvalitete njihove opreme, što se odnosi podjednako na likovni aspekt i na tiskarsku vještinu. Marićeva nam zbirka, možda uvjerljivije od svakoga traktata i materijalnog dokaza, otvara pogled na našu povijest, na davno nakladništvo, na prošla društvena stanja, na nekadašnje ideologije i svjetonazore, a osobito na ljude koji su se oko knjiga trudili. U ljepoti i rijetkosti tih knjiga krije se, ukratko, cijeli jedan svijet.
A to opet i nije čudno, ako se uzme u obzir da je u onoj priči od koje smo počeli knjižnica zapravo simbol svijeta kao Božjega djela: u njoj je sve savršeno i sve se jedno na drugo odnosi. Na takvu predodžbu o svijetu pristaju i kolekcionari: oni znaju da, čuvajući knjige, zapravo čuvaju dijelove svijeta bez kojih on ne bi bio potpun, brane njegovo savršenstvo i njegov smisao. Čak i onaj tko ne vjeruje u takvu predodžbu, mora nad ovim svescima biti zadivljen njezinim rezultatima.
                                                Pavao Pavličić