U ovoj godini obilježava se točno stotinu godina od objave knjige pjesama u prozi “Ex ponto” Ive Andrića, prvog tiskanog književnog djela tog istaknutog pjesnika, prozaika, književnika i diplomata obilježenog, kako je tim povodom rečeno u ponedjeljak u Zagrebu, melankoličnom ispoviješću duše čovjeka od djetinjstva predodređenog za tjeskobu.

U povodu 100. obljetnice tiskanja knjige “Ex ponto” Hrvatsko kulturno društvo Napredak- Zagreb organiziralo je u Preporodnoj dvorani Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) svečani program posvećen nekadašnjem stipendistu Napretka, društva za pomaganje naučnika i đaka Hrvata-katolika za Bosnu i Hercegovinu, kasnijem dobitniku Nobelove nagrade za književnost 1961.

Skup je otvorila književnica Julijana Matanović, koja je kazala kako je Andrić čovjek koji je “čitav svoj život nadoknađivao gubitak svoje rane biografije, svojeg najranijeg djetinjstva”, koji kao da je bio “predodređen za neku tjeskobu”, jer se već na prvim točkama njegova života razvila “neka tragička magla”.

Nije pouzdano utvrđeno je li rođen u Travniku ili Dolcu, a postoji i nedoumica oko Andrićeva imena.
“Ako je kršten kao Ivan a potpisuje se kao Ivo, ako se ne zna je li mu otac umro kad je imao dvije godine ili kad je imao četiri ili pet, onda ne treba tražiti razloge njegovih kasnijih nemira”, rekla je Matanović.

Za Andrićev je život posebno važna godina 1903., napomenula je, jer tada dobiva stipendiju HKD-a Napredak u visini od 200 kruna, koja mu je kasnije smanjena jer je bio loš đak, da bi 1909. bila ponovno obnovljena u prvotnome iznosu; kad odlazi u Zagreb 1912. iznosila je 600 kruna, a 1913., kad odlazi u Beč, 1200 kruna.

Manje je poznato da je kao stipendist Napretka Andrić ušao prvi puta i u literaturu, i to u jednoj priči Danila Kiša, dodala je Matanović, koja smatra da je “Ex ponto” jedna “važna knjiga, koja nije ništa drugo nego knjiga velike tjeskobe”.
Knjiga lirske proze “Ex ponto” pripada prvoj fazi Andrićeva stvaralaštva obojenoj osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem. Objavljena je 1918. a nastala je na tlu gorkoga iskustva samoće i straha dvadesettrogodišnjeg mladića nakon utamničenja u mariborskom zatvoru 1914., gdje je završio zbog “protuaustrijskog djelovanja”.

Knjiga je opisana kao “razgovor pjesnika s dušom”, ispovijest nastala u tamničkoj odvojenosti od svijeta i ljudi, punoj bola, očaja i straha.

Matanović je napomenula kako je to jedna “sasvim osobna knjiga”: “To je vječna knjiga, knjiga u kojoj se prepoznajemo. To je knjiga jednog čovjeka koji je doista koračao stazama neke boli, začete još kad je imao dvije godine. Zato, čitajmo ‘Ex ponto’ kao neku osobnu priču”, zaključila je.

Predsjednik HKD-a Napredak Miljenko Puljić kazao je kako je ponosan što je to društvo početkom 20. stoljeća “prepoznalo jednoga dječaka koji i nije bio baš dobar đak, ali borilo se za njega i uspjelo je”. “Ivo Andrić je hrvatski pisac, ali mi ga želimo dijeliti s drugima, jer kako ne dijeliti te riječi, kako biti sebičan i ne dijeliti tu ljubav i ljepotu?”, poručio je Puljić.

Andrićeve stihove recitirali su Dragan Despot, Niko Pavlović, Ornela Vištica i Vinko Kraljević. U glazbenom dijelu programa nastupili su Ljerka Končar na violončelu i Goran Končar na violini. (Hina)