„Morao je doći čovjek iz Žepča da nam pokaže što sve imamo“, rekao je našem Franji ugledni zagrebački povjesničar umjetnosti  nakon što smo otvorili izložbu najljepših knjiga iz Franjine kolekcije, izložbu „Lijepo načinjeno – rijetko viđeno“. Dogodilo se to u Preporodnoj dvorani HAZU, 15. listopada 2019. Franjo Marić se samo smiješio, znao je on ipak, premda tako samozatajan i gotovo svetački posvećen, da predstavlja onaj najbolji dio Bosne i one Bosanace koji ne zaboravljaju gdje su rođeni, ali koji vole i poštuju kulturu grada o kojem su kao djeca sanjali.

Pričao mi je om svom dolasku u Zagreb. Mladić iz Brezova Polja stigao je na zagrebački kolodvor pred noć; praznih džepova ali prepun nade i vjere kako će se snaći i upisati fakultet. Uvlačio se kroz prozor studentskih domova kasno navečer, ustajao je u zoru, studiranje mu je bilo obilježeno siromaštvom i marljivim učenjem. Kad je završio fakultet, znao je da mora vratiti dug zavičaju, da stečeno znanje mora uložiti u napredak svoje Bosne. No, moralan i uspravan, toliko drukčiji i bolji, nije  pristajao da se prezime njegovih poštenih predaka nađe ispod spisa koji odobravanju prevaru slabih zeničkih radnika. I sve je napustio. Ponovno se našao u Zagrebu. Čista obraza i čista prezimena.

Oduvijek je volio knjige. Nije se pitao treba li ljubav utišati i nakon što mu je za vrijeme rata uništena biblioteka. Mirio se sa svakim novim početkom.

O njegovoj ljubavi prema knjigama i njegovu poznavanju hrvatskog nakladništva i bosanskih župa pričali su mi njegovi prijatelji. Priča o profesoru Franji iz Žepča širila se kao što se širi legenda o velikim ljudima. Riječ ide ispred, krči put, a iza nje dolazi On. Skroman i tih stane pred one koji ga zaslužuju upoznati.

Imala sam sreću da mi je to dopustio; u prostorijama Napretka, u plavom neboderu, na sastanku na kojem su započele pripreme oko otvaranja Andrićeva kutka. Kako je Franjo govorio o Andriću, i kako je sve  znao! Zahvaljujući Franji danas gledam u Andrićeva  pisma upućena Evgeniji Gojmerac i znam da zbog njega, jarana, moram nešto o tome napisati. Jer, obećala sam mu. I to je samo jedan od naših planiranih projekata. A planirali smo toliko toga, i za Zagreb, i za Žepče.

Napustio nas je u vrijeme preslagivanja svijeta. Vjerovali smo oboje da se preslaguje ponajviše zbog toga da bi se vratila dobrota, i da bismo ponovno znali, i smjeli, reći što je za nas dobro, a što loše. Od 15. travnja više ne vjerujem u te razloge. Ne mogu se miriti da tihi, plemeniti, pošteni odlaze. Knjige, tisuće njih, ostale su u skromnom podstanarskom stanu. Uspio ih je poslije potresa vratiti na police. Slao mi je mailom naslovnice onih koje mu je trešnja otkrila. I radovao se kao što se bosansko dijete raduje prvim trešnjama bjelicama.

Braća će ga ispratiti na posljednji put prema Brezovu Polju. Tamo će ga dočekati majka. A nema veće tuga od one kad majke ispraćaju sinove.

Čovjek iz Žepča ostavio nam je u naslijeđe svoju ljubav prema knjigama, djeci i učenicima, domu i zavičaju. Rijetko su kao što je bio naš Franjo. Poklonimo mu se i zahvalimo za sve što je učinio za naša prijateljstva, za hrvatsku kulturu; i u Hrvatskoj i u rodnoj mu Bosni. Umro je šest mjeseci nakon što smo mu otvorili izložbu, baš negdje u istom satu, umro je Čovjek iz Žepča koji je, kako je ugledni povjesničar umjetnosti rekao, došao ovamo da bi pokazao što imamo i koliko vrijedimo.  

Franjo moj, počivaj u miru. Čuvat ćemo, vjeruj mi, uspomenu na tvoje pošteno ime.

Julijana Matanović