T. Dubravac: Sjećanje na Ivu Gregurevića

Pjesnik R. Tagore je napisao: „Smrt ne znači zagasiti svijetlo, nego isključiti svjetiljku kada dođe zora“. Vijest kako se svjetiljka našega Ive Gregurevića isključila 1. siječnja 2019. godine i kako je zora prerano došla, sve nas je iznenadila i rastužila. Koje li simbolike, Ivo nas je napusto na Novu godinu, a prije 18 godina, na isti dan nas je napustio njegov veliki i bliski prijatelj, Fabijan Šovagović (uz Borisa Dvornika), velikani hrvatskoga glumišta. Čovjek se zapita: pa tko to umire na Novu godinu, vjerojatno najveći, ili je to bilo predodređeno, sudbina ili kako bi u Bosni rekli „nafaka“.

Ivo Gregurević rodio se 7. listopada 1952. godine u Donjoj Mahali, kod Orašja u Bosanskoj Posavini, u skromnoj obitelji zemljoradnika oca Marka i majke domaćice Jele. Tko bi tada pomislio kako je posavska majka Jela rodila budućega velikana koji će ostaviti neizbrisiv trag na svoj rodni Zavičaj, na hrvatsku kulturu. Pamtit ćemo ga kao izvrsnog glumca, sa brojnim nagradama, kao Netjaka, Čarugu, Kosmičkog…

Pisati sjećanja na Ivu Gregurevića je i teško i lako. Teško, jer nismo osobno prijateljevali (iako u društvu često), a opet lako, jer je Ivo svima nama, posebice nama Posavcima, bio prijatelj. Uostalom, Ivo je svima koji su ga poznavali bio prijatelj.

Sjećam se odlazaka na Dane hrvatskoga filma u Orašju, kada smo hrlili u naš posavski kraj, kada smo željno iščekivali taj prvi vikend u rujnu i unaprijed bili ushićeni što ćemo se družiti, i tako 24 godine. Ove godine bi slavili jubilarnu 25. obljetnicu, a ako Bog da i otići ćemo, bez Ive, ali sa Ivom. Sjećam se kako smo nakon projekcije filma išli na nezaboravna druženja uz Savu, do jutra, najboljega vatrometa, sutrašnjega odlaska na vožnju skelom, opet do kasno u noć. Samo za one u „kondiciji“! Tko to nije doživio, puno je propustio. Sjećam se i mnogih druženja kad zajedničkoga nam prijatelja Ilje Benkovića-Drce, za svetoga Iliju, i našega zadnjega druženja na kirbaju na „Šibavi“ prije 2 mjeseca. Nitko kao Ivo nije grlio svoj rodni kraj, našu Posavinu, svoje Orašje i rodnu mu Donju Mahalu. Nemjerljivo je ljubio svoj Zavičaj. Uvijek mu je u mislima, svjesno ili ne, bio onaj stih iz pjesme Jure Kaštelana: „Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva“. Njegova UVALA je bila široka i duboka, čista i bistra, mudra i modra, razumna i životna, ispunjena toplinom i ljubavi, puna razumijevanja i brige za druge. Za njega je Zavičaj dah i zvuk koji nosi u duši, kojega miluje zrakom koji se širi ravnicom našom posavskom, poljima uzoranih njiva žita i duhana, nasadima šiba od vrbe. On svoj Zavičaj grli sa vjetrom koji puše po našoj posavskoj ravnici, našemu raju, on je glas sjećanja što svijetu otkriva koliko je snažan pečat duše naše posavske. Pjesnik Cronin bi rekao: „sjećanje je jedini raj iz kojeg ne možemo biti protjerani“. Znamo koliko je samo volio naše običaje, tradiciju, pjesmu, ljude, naše posavke i posavljake, a tek koliko su oni volili njega! Bila je to čista ljubav. Njegov obol tradicijskoj kulturi posavskog kraja i hrvatskoj kulturi općenito je nemjerljiv. Volio je ćevape kod „Baće“, iako su meni bili bolji u „Savi“. Sjećam se, ima tome godina, kada sam mu donio punu, veliku vreću čvaraka za svatove, iz Županje, od našega zajedničkoga pijatelja Mileta. Sjećamo se njegove pilotske jakne od koje se nije odvajao i kad je bilo vruće, njegove vožnje đipom po Orašju, doslovce natrpanog prijateljima, po desetak.

Ivo je bio veliki čovjek, ljudina, bećar, bećarina, čiji je lik u filmu Čaruga doslovce preslika njegovoga „ja“. Otišao je čovjek gromada, kao da se odlomio veliki komad zemlje naše posavske, naše napaćene Posavine, koja je toliko dala Hrvatskoj u domovinskom ratu, a koja je ostala zaboravljena, prešućena žrtva, sa puno nepozanica iza sebe…

Njegov veliki prijatelj, i moj, Iljo Benković (čovjek bez kojega, usudim se reći, Filmskog festivala i ne bi bilo) koji je na dan smrti Ive, na svome „fejsu“ napisao: „Prijatelju, ako si mislio da si umro, varaš se“. Kaže se: čovjek umire dva puta, fizički i kad mu umiru njegova djela. Njegova djela su još živa i živjet će vječno. Ivo je bio osebujan, jedan i jedinstven, neponovljiv. Njegova zimzelena popularnost nikada neće izbilijediti. Andrić napisa: “Najvažniji most je kakvi smo ljudi i kakav ćemo most uspostaviti prema gore“. Ti si ga dragi Ivo zasigurno izgradio.

Živio je život punim plućima, ponekad i bez zadrške. Takav je bio naš Ivo. Na žalost, najneizvjesnija izvjesnost „smrt“ je prekinula njegovo životno putovanje. Jer, život i smrt jedno su, kao što su jedno rijeka i ocean. Život koji nam je podarila priroda kratak je, no sjećanje na dobro proživljen život ostaje vječno. Ako poživimo u srcima onih koje smo ostavili za sobom, nećemo umrijeti. I nećeš prijatelju. Zauvijek ćeš ostati u našim srcima i sjećanjima. Otimaćemo te zaboravu i nositi kao trajni spomen u svojim srcima. I. Mažuranić napisa:

Nije visok, tko na visu stoji,
Nit’ je velik, tko se velik rodi,
Vec je visok, tko u nizu stoji
I visinom nadmasa visine,
A velik je, tko se malen rodi,
Al’ kad pane, golem grob mu treba….

Upravo je Ivo to bio: malen, skroman, samozatajan, a visok i VELIK, naša Posavska legenda, koja je puninom svoga srca ostao vjeran svome zavičaju i našemu posavskom kraju, koji sada leti posavskim, nebeskim ravnima. S pravom mu možemo reći: „Odmori se, zaslužio si“. Kako napisa A.B. Šimić: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka, sa mnom raste u svakom času. Moj svršetak njen pravi je početak”. Oprostit ćeme se od Tebe, u utorak 8. siječnja u 14 sati u rodnoj mu Donjoj Mahali. Odakle je sve i počelo…

„Kada se radost dijeli, dvostruko je veća, a kada se tuga i bol dijeli dvostruko je manja“. Danas dijelimo tugu i bol sa obitelji našega Ive, prijateljima, znancima i njegovim kolegama glumicama i glumcima kojima izražavam iskrenu sućut u svoje ime i u ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak-Zagreb. Ponosni sam što smo imali čast biti Tvojim prijateljem. Ostavljamo Te u zagrljaju ponosne posavske, hrvatske zemlje i neka te Gospodin obilno nagradi u nebeskom kraljevstvu. Počivao u miru Božjem.