Danas se ionako „mali krug velikih ljudi“ nažalost još i više smanjio, vrijednosno naročito, ali barem će tamo gore „sjaj u tami“, biti ljepši i jači. Na vječni počinak je otišao Vlado Luburić, prof.

Tužna vijest kako je 7. veljače 2023. godine nakon duge i teške bolesti u 81. godini života u vječnost otišao dugogodišnji član Hrvatskog kulturnog društva Napredak-Zagreb, naš dragi prijatelj Vlado Luburić, sve nas je rastužila. Znajući kako smo svi mi u prolazu, svakom se vrijeme troši, svakom je dan bogom dan, kako ovo nije odredište, već početna točka, neizvijesno putovanje, izazov. „Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dečije igračke, bledi simboli. A sva je naša nada s one strane“ (Ivo Andrć, Mostovi). Ipak, kada nas napusti veliki čovjek, uvijek ostaje tuga i bol, nama Vladinim prijateljima, posebice njegovoj obitelji.

Naše je poznanstvo, sjećam se dobro, započelo mojim dolaskom u zagrebački Napredak, u Bogovićevu, koncem 2002. godine. Nije dugo trebalo da se zbližimo, vrlo brzo smo pronašli „neku tajnu vezu“. Njegovim izborom četvrtoga po redu Predsjednika obnovljene Glavne Podružnice Hrvatskog kulturnog društva Napredak-Zagreb (6. srpnja 2004., dužnost obnašao do 5. rujna 2009.), na njegov zagovor ulazim u Upravni odbor. Zajednički smo odlazili na sastanke u Središnjicu Napretka u Sarajevo, putem, u povratku još i više, bistrili napretkove ideje, ciljeve i misiju. Nije bilo nimalo dvojbe, oko naših zajedničkih stavova. Puno smo toga dobroga, „bona fide“ zajednički činili za naš Napredak. Naše zajedničko promišljanje za dobrobit Napretkove misije, nije uvijek naišlo na razumijevanje. Nesporazumi i razne turbulencije opterećivale su rad Napretka, i nažalost pratile i prate do današnjih dana. Bez obzira na aktualne probleme nastojali smo zadržati zdrav stav za koga netko reče: „Zdrav stav je zarazan, ali nemojte čekati da se zarazite od drugih-budite prijenosnik“. I prenosili smo pozitivnu energiju i davali sebe u potpunosti. Maksimalno smo se trudili biti pozitivni, slobodoumni, bježeći od samodostatnoga individualizma, od relativizma, odbijajući svaki pokušaj autokratizma, tražeći put prema svakom čovjeku, drugom i drukčijem, a u potpunosti braneći svoj osobni, nacionalni i kulturni identitet što je bio i ostao temeljnji kredo našega Napretka. Svojim pozitivnim stavom Vlado je uvijek prednjačio i pronalazio rješenja. Osobno sam svjedočio kako je 2007. godine zdušno organizirao i zadužujući se financirao međunarodni simpozij o Ivi Andriću i puno kasnije, za vrijeme moga mandata vođenja zagrebačkog Napretka (2014.-2018.), uz puno napora dao veliki doprinos u objavi knjige: Ivo Andrić-svugdašnji. Prof. Luburić je aktivno djelovao u zagrebačkom Napretku sve do njegove teške bolesti s kojom se borio duži niz godina. Zadnji puta kada smo se čuli blagdanskih dana 2023. godine rekao si, dobro sam, i Tvoje, uobičajeno, nije loše.

Samozatajan kakav je i bio, Vlado je otišao mirno, u tišini, jer mrtvi ne prave buku, njihov glas obično nije glasniji od rasta trave, ipak, zaglušujuća buka bila je u našim srcima. Kada šuma raste tišina je, kad se sruši jedan veliki hrast, šuma se trese. Tvoj odlazak sve vas je potresao, tvoju obitelj, tvoje prijatelje, srušio se jedan veliki slavonski hrast, Orijaš.

Svi koji su ga poznavali znaju kako se Vladu nije moglo ne poštovati. Njegove unikatne osobine, naprosto kao dobroga čovjeka, nisu dopuštale ništa drugo negoli neizmjernoga poštovanja prema njegovoj osobnosti.  Vlado je bio i ostao moralna vertikala, mjera dobrote, svjetionik dobra, kakvih je malo u današnjemu urušavanju svih moralnih vrijednota u društvu. Vlado je bio prepoznatljiva ikona zagrebačkoga Napretka. Bio je gorostas, ljudski, intelektualni. Svojim je djelima zaorao duboku brazdu u naša sjećanja. Njegov je put bio kao hod po pijesku, možda ga nismo, kao samozatajnoga ponekad čuli, ali je ostavio velike tragove. Dragi i poštovani Vlado, bila je velika čast i zadovoljstvo biti sudionikom na Tvome ovozemaljskome  putovanju.

Najneizvjesnija izvjesnost „smrt“ je prekinula njegovo životno putovanje. Jer, život i smrt jedno su, kao što su jedno rijeka i ocean. Život koji nam je podarila priroda kratak je, no sjećanje na dobro proživljen život ostaje vječno. Ako poživimo u srcima onih koje smo ostavili za sobom, nećemo umrijeti. I nećeš prijatelju. Zauvijek ćeš ostati u našim srcima i sjećanjima. Otimaćemo te zaboravu i nositi kao trajni spomen u svojim srcima. Kako napisa A.B. Šimić: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka, sa mnom raste u svakom času. Moj svršetak njen pravi je početak”. Smrt nema posljednju riječ, ali zadaje bolan udarac. Ostaje jedna velika praznina i nada da ćemo se opet sresti pred licem Gospodnjim. Do tog trenutka ostaju nam sjećanja, brojne zajedničke uspomene.

Kada se radost dijeli, dvostruko je veća, a kada se tuga i bol dijeli dvostruko je manja. Danas dijelimo tugu i bol sa obitelji našega Vlade Luburića, suprugom Senkom, prijateljima i znancima kojima izražavam iskrenu sućut u svoje ime i u ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak-Zagreb. Ostavljamo te u zagrljaju Tvojih Čalića, Tvoje Hercegovačke grude, a Gospodim neka Te obilno nagradi u kraljevstvu Nebeskom. Počivaj u miru dobri čovječe.

Tomislav Dubravac, 8. veljače 2023.