Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) – Razred za književnost uz medijsko pokroviteljstvo Styria – Večernji list u povodu Mjeseca hrvatske knjige organizira izložbu Lijepo načinjeno, rijetko viđeno izbor knjiga iz knjižnice bibliofila Franje Marića. Izložba će biti svečano otvorena u utorak 15. listopada u 12 sati Preporodna dvorana, Opatička 18, Zagreb.

Izložbu možete pogledati radnim danom od ponedjeljak do petka od 9 do 15 sati  od 15. listopada do 8. studenoga 2019. 

Odabir knjiga za katalog napravili su književnica Julijana Matanović, akademik Pavao Pavličić i Franjo Marić.
Predgovor katalogu napisao je akademik Pavao Pavličić.
Postavka izložbe akademski kipar-slikar Ozren Feller.
Nakladnici kataloga Večernji list i HAZU Razred za književnost.

Sponzor domjenka Vinarija “Povratak” Žepče http://povratakwinery.com/

Prezentaciju izložbe u trajanju oko 20 minuta možete preuzeti s adrese:
https://napredak.hr/prezentacija.ppsx

Opis izložbe

Izložba knjiga Lijepo načinjeno, rijetko viđeno obuhvaća lijepo uređene te rijetko na jednom mjestu viđene knjige iz knjižnice bibliofila i kolekcionara F. M. Nastale su u razdoblju od sredine 19. st. do kraja 20 st. Na izložbi se mogu vidjeti:

a) knjige opremljene prema secesijskom knjigoveškom uzorku (knjigoveže Emanuel Mučnjak, Ivan Schneider, Bogomil Šoban, Lavoslav Schmid,  Vjekoslav Jasbec). Tako koje je radila tada moćna Matica hrvatska, a i druge nakladničke kuće sve do početka 20 st.

b) knjige koje su opremili poznati umjetnici i ilustratori. Tu su, od 1907. pa dalje:Tomislav Krizman, Dragan Melkus, Ljubo Babić, Miroslav Kraljević, Jerolim Miše, Jozo Kljaković, Mirko Rački, Pjer Križanić, Ernest Tomašević, Julije V. Meiszner, Maksimilijan Vanke, Vladimir Kirin, Vilko Gecan, Milivoj Uzelac, Oto Antonini, Radovan Tommaseo, Marko Rašica, Marijan Trepše, Gabrijel Jurkić, Andrija Maurović, Vilim Svečnjak, Fran Kršinić, Omer Mujadžić, Vanja Radauš, Antun Kirinčić, Joso Bužan, Vjekoslav Parač, Krsto Hegedušić, Viljem (Vilko) Gliha Selan, Kamilio Ružička, Zdenka Sertić, Marijan Šimunić, Petar Salopek, Ivo Režek, Zlatko Šulentić, Ante Kuman, Oton Postružnik,  Mladen Veža, Josip Horvat, Zdenka Turkalj, Karlo Mijić, Ivo Šeremet, Sigo Sumereker, Josip Restek, Vladimir Mirosavljević, Zdenka Sertić, Oton Gliha, Antun Motika, Marijan Šimunić, Slavko Kopač, Vanja Radauš, Vladimir Filakovac, Kamilo Ružička, Fedor Vaić, Krsto Hegedušić, Frano Baće, Nikola Mucavac, Edo Murtić, Albert Kinert, Mirko Ostoja, Frane Šimunović, Vilim Svečnik, Frano Šimunović, Ivo Šebalj, Mato Benković, Franjo Dolenec, Boris Dogan, Ema Bursać, Ivan Picelj, Dušan Džamonja, Miljenko Stančić, Albert Kinert, Josip Vaništa, Slavko Šohaj, Zlatko Prica, Ljubo Ivančić, Ivo Gatin, Marijan Detoni, Oton Gliha, Lujo Lozica, Nedjeljko Dragić, Dalibor Parać, Milena Lah,  Tomislav Gusić, Josip Bifel, Ivo Dulčić, Ivan Kožarić, Svetozar Domić, Zlatko Šimunović, Đuro Seder, Ordan Petlevski, Zlatko Prica, Ivo Friščić, Ivan Generalić,Ljudevit Šestić, Ivo Friščić, Ivan Lacković, Ljerka Njerš…

Izložba Lijepo načinjeno, rijetko viđeno želi potaknuti bibliofile, kao i biblioteke i ostale ustanove da javno izlože svoje lijepe i rijetke knjige, uz suradnju  stručnjaka za opremu knjiga. U današnje vrijeme, kada se knjige tiskaju uglavnom radi profita, bez neke posebne grafičko-likovne opreme, dobro je podsjetiti se kako je to nekada bilo. A to bi moglo potaknuti današnje i buduće grafičko-likovne urednike i umjetnike da što ozbiljnije, savjesnije i odgovornije pristupe grafičkom opremanju i oblikovanju knjiga, kako bi nešto vrijedno i lijepo načinjeno ostalo i poslije naših vremena.

IZ ŽIVOTOPISA BIBLIOFILA FRANJE MARIĆA

          Rođen je 13. svibnja 1955. godine u Zenici s prebivalištem u Brezovu Polju pokraj Žepča (središnja Bosna). Gimnaziju je završio u Zavidovićima (BiH), a 1982. godine diplomirao je fiziku na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Još kao apsolvent, a zatim i kao profesor, radio je od 1981. do 1986. godine u Tehničkoj školi u Zavidovićima. Ujesen 1986. godine prešao je u Radnu organizaciju „Automatska obrada podataka“ (AOP) pri Složenoj organizaciji udruženoga rada (SOUR) Izgradnje „Zenica“ na poslove sistem analitičara te organizatora izradbe novih projekata. U međuvremenu se stručno usavršavao u informatici prema programima Iskre Delteu Novoj Gorici i Ljubljani. Godine 1988. imenovan je na 4 godine rukovoditeljem poslova AOP-a RZ Zajedničkih poslova SOUR-a Izgradnje „Zenica“. Tijekom 1988. i 1989. godine honorarno je predavao fiziku u Kazneno-popravnome zatvoru u Zenici.

          Početkom 1990. godine došao je u Zagreb, u Centar za odgoj i obrazovanje djece i mladeži u Dubravi, gdje i danas radi. Tijekom rata, od 1991. do 1995. godine, osim ratne radne obveze u Centru u Dubravi, obnašao je službu predsjednika Hrvatskoga kluba srednja Bosna u Zagrebu koji je humatarno djelovao i više stotina kamiona pomoći uputio na područje srednje Bosne, osobito na žepačko. Osim humanitarnoga djelovanja, Klub je skrbio za ranjenike i bolesnike iz srednje Bosne koji su se liječili na području Republike Hrvatske, a posebno u zagrebačkim bolnicama.

U iznenadnome minobacačkom napadu Armije BiH na hrvatsko katoličko mjesto Brezovo Polje pokraj Žepča, na dan blagoslova polja na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja 1993.), svi su stanovnici žurno napustili selo ponijevši sa sobom ono što je moglo stati u najlonske vrećice. Nakon toga muslimanski ekstremisti temeljito su opljačkali sve kuće, a mnoge i zapalili. Tom prigodom opljačkana je i zapaljena privatna knjižnica Franje Marića u kojoj je bilo oko 1100 vrlo vrijednih, rijetkih i skupih knjiga, između ostalih i osnovnoškolskih knjiga i bilježnica njegova djeda Franje iz razdoblja od 1912. do 1914. godine.

Nakon te pljačke više od 25 godina ponovno se s posebnom strašću bavi prikupljanjem i publiciranjem statističko-povijesnih starih i novih dokumenata te ilustracija, uglavnom o Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini. Do 2018. godine objavio je 20 knjiga, a kao suradnik i glavni urednik sudjelovao je još na pripremi 21 knjige. Recenzenti njegovih publiciranih knjiga bili su  prof. emeritus dr. sc. Mladen Friganović, prof. dr. sc. Anđelko Akrap, prof. dr. sc. Mijo Korade, prof. dr. sc. Stjepan Šterc, prof. dr. sc. Slavko Slišković, dr. sc. Zdravko Dizdar itd. Neka od njegovih kapitalnih djela mogu se pronaći i u svjetskim knjižnicama: The British Library London, The Library of Congress Washington, Université Paris-Sorbonne itd.

Danas posjeduje preko 8500 svezaka većinom starih knjiga. U listopadu 2018. Katoličkom školskom centru Don Bosco u Žepču donirao je 650 vrijednih i rijetikh knjiga za djecu i mladež tiskanih u razdolju od 1864. do 1990. godine

Član je Matice hrvatske u Zagrebu te Upravnoga odbora Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak“ u Zagrebu, u mandatnome razdoblju od 2014. godine do danas. Aktivni je član zagrebačkoga Napretka od 2. listopada 1997. godine.

Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ Donacija „Krunoslav i Zvonimir Draganović“ u Zagrebu 30. listopada 1998. godine dodijelilo mu je nagradu za znanstvenoistraživački radHrvati-katolici u BiH između 1463. i 1995. godine prema crkvenim dokumentima.

Knjiga Pregled Napretkovih hrvatskih narodnih kalendara 1907. – 2002. jedna je odnagrađenih knjiga za najbolji izdavački projekt u 2002. godini u kategoriji historiografije, prema ocjenjivačkome sudu Poslovnoga udruženja izdavača i knjižara Bosne i Hercegovine.

Godine 2008., 14. listopada, dobitnik je Godišnje nagrade Općine Žepče za autorstvo nekoliko djela iz povijesti žepačkoga kraja i veliki doprinos istraživanju žepačke prošlosti.

            U Sarajevu, 6. siječnja 2016. godine, povodom 25. obljetnice biskupske službe, Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, dodijelio mu je Priznanje za nesebičnu suradnju tijekom kardinalove pastirske službe.

            U Zagrebu, 8. studenoga 2017. godine, predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović donijela je Odluku o dodjeli odlikovanja Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge za kulturu u području književnosti i očuvanju indentiteta Hrvata na bosanskohercegovačkim prostorima te njihovu dugogodišnju promociju u Republici Hrvatskoj i u svijetu.

Citati

Sve svoje knjige u životu kupio sam u antikvarijatima, ali nije uopće štos kupiti knjigu, važno ju je pronaći. I još važnije: tražiti je. I cijeli smisao antikvarijata, sva njegova ljepota i draž je u traženju starih, rijetkih i dragih knjiga, bez obaveze da ih pronađete. Obilasci antikvarijata, čeprkanje njegovim policama, gutanje, njegove prašine i miris starine – sve je to zajedno svetkovina, rutual, a s vremenom i potreba. Na putanji svakodnevnih poslova i obaveza antikvarijat je odmorište, osunčano stubište za predah duše. Antikvarijat nipošto nije knjižara, jer knjižara je ipak samo trgovina, a antikvarijat je mnogo više od toga. U antikvarijat ne dolaze kupci kao u knjižaru, u njega svraćaju posjetitelji, većina ih se međusobno poznaje, oni poznaju prodavače i obrnuto. Antikvarijat je sastajalište, dnevna i bolesnička soba za odmor i oporavak duhovno izranjavanih i znatiželjnih. Dakle, riječ je o kulturnoj instituciji koja sakuplja i okuplja rijetke primjerke i pojedince naše kulturne baštine i svakodnevice”. (iz knjige Zvonimira Milčeca “Zagreb je Zagreb”, Zagreb 1981., naklada autora, str.169.)

Sudbina knjige slična je sudbini čovjeka. Knjiga se rađa, živi i umire, a tijekom svog materijalnog, ovozemaljskog života doživljava sretne i tužne trenutke baš kao i sam čovjek. Ona je voljena, tražena, ljubomorno čuvana; ona je ponos bibliomanima, radost bibliofilima, najvjerniji je čovjekov prijatelj, utjeha usamljenicima, izvor znanja i užitka …

… Osim samog čovjeka teško je spomenuti bilo što drugo što bi bilo toliko važno u povijesti svijeta i u svakodnevnom životu kao što je knjiga, a isto je tako nemoguće sjetiti se neke druge tvorevine ljudskoga uma koja bi poput knjige bila tako neraskidivo povezana sa sudbinom čovjeka … (Aleksandar Stipčević– Sudbina knjige)

Knjige možemo podijeliti u dvije skupine:
One za jedan sat i one za vječnost (John Ruskin)

Sve prolazi, i svemu ima vrijeme,
ali ostaje trajan spomen pohranjen u knjigama,
živim, stepenicama povijesti. (Josip Bratulić)

U petak 27. rujna 2019. u Hrvatskom narodnom kazalištu Varaždin održan je svečani program u povodu 100. obljetnice tiskanja knjige “Ex Ponto” autora Ive Andrića. U svečanom programu nastupili su glumici: Ornela Vištica, Vinko Kraljević i Niko Pavlović. U glazbenom programu nastupili su Miljenko Puljić – violina i Bruno Vuger – gitara.

Svečani program organiziralo je HKD Napredak-Zagreb u suradnji s HKD Napredak Varaždin.

Pokrovitelj programa bio je HEP.

Sveučilišni profesor, jezikoslovac, književnik i povjesničar, jedan od najvećih poznavatelja djela Bartola Kašića, opat Vladimir Horvat umro je u subotu u 85. godini, priopćila je Družba isusove.

Isusovac Vladimir Horvat je 1996. godine obranio doktorat ‘Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja’, a na njegov je prijedlog Hrvatski sabor 1999. godine proglasio je ‘Godinu Bartola Kašića’.

Priredio je za tisak i ‘Hrvatsko-talijanski rječnik’ (1990), što ga je atribuirao Kašiću, a 1993. godine izdaje s pogovorom Kašićev ‘Ritual rimski’ iz 1640. godine, dok 1999. godine priređuje djelo ‘Bartol Kašić’ prema Autobiografiji (1575.–1625.) i građi (1625.–1650.).

Opat Horvat rođen je 21. ožujka 1935. godine u međimurskoj Donjoj Dubravi, a za svećenika je zaređen u Zagrebu 1964. godine.

Službovao je u župi u Beogradu, bio je kateheta studenata u Sarajevu, predavač hrvatskog jezika i kateheta studenata u Zagrebu, profesor u Dubrovniku. Magistrirao je na poetici A. G. Matoša, vodio Hrvatsku katoličku misiju u Parizu, gdje je na sveučilištu Sorboni pomogao osnutak Hrvatskih studija, objavio je na francuskom jeziku utjecajnu knjigu ‘Kardinal Stepinac – mučenik za ljudska prava’, pod pseudonimom M. Landercy. Knjiga je objavljena i na hrvatskom jeziku 1989. godine.

U Beogradu je objavio izdanje ‘Načela jezuita’ (kasnije izdano pod nazivom ‘Načela duhovnosti’), za koje je predgovor napisao budući srbijanski premijer Zoran Đinđić.

“Slavna je epizoda njegova nastupa u Beogradu 1987. na simpoziju povodom dva stoljeća Vuka Karadžića (‘Dva veka Vuka’), kad je pred svima dokazao da je Karadžić dobar dio svoga rječnika preuzeo od isusovačkih leksikografa Kašića, Mikalje, Habdelića, Della Belle i Jambrešića (‘Dva veka pre Vuka’). Uvjerljivo je zastupao stav kako hrvatskomu jezikoslovlju na početku ne stoji Vuk Karadžić, pa ni hrvatski preporoditelj Ljudevit Gaj, nego prije svih isusovac Bartol Kašić”, podsjećaju iz Družbe Isusove.

Od 1992. godine do umirovljenja predaje na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu (danas Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu) i na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Bio je i ravnatelj Hrvatskog povijesnog instituta u Beču.

Sprovod će biti u utorak, 17. rujna, u 14.10 sati na gradskom groblju Mirogoju u Zagrebu.[1]

Pokojni prof. dr. Vladimir Horvat bio je član Nadzornog odbora Hrvatskog kulturnog društva “Napredak” Zagreb od 1997. do 2004. godine.

[1] https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/umro-nas-poznati-isusovac-knjizevnik-i-jezikoslovac-i-danas-se-pamti-njegov-nastup-na-simpoziju-o-vuku-karadzicu-usred-beograda-izazvao-je-buru/9356846/

U Vukovaru je 6. rujna svečano obilježena 15. obljetnica vukovarske podružnice Hrvatske matice iseljenika. Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić podijelio je zahvalnice dugogodišnjim suradnicima Matice, a Grad je osigurao novi uredski prostor koji su otvorili vukovarski gradonačelnik i zamjenik ravnatelja Matice i blagoslovio gvardijan fra Ivica Jagodić.

Program obilježavanja započeo je polaganjem vijenaca na memorijalnom groblju Domovinskog rata u Vukovaru, koji su uime Matice položili zamjenik ravnatelja dr. sc. Ivan Tepeš, voditelj vukovarske podružnice Silvio Jergović i voditeljica Odjela marketinga Ivana Rora.

Svečani dio obilježavanja obljetnice održan je u Pastoralnom centru sv. Bono, a nazočili su mu ravnatelj Matice prof. Mijo Marić, zamjenik ravnatelja dr. sc. Ivan Tepeš, vukovarski gvardijan fra Ivica Jagodić, izaslanik vukovarsko-srijemskog župana Marinko Beljo, zamjenica gradonačelnika Vukovara Ivana Mujkić, gradonačelnica Iloka dr. Marina Budimir, zamjenica ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković, zamjenik ravnatelja Insituta Dr. Ivo Pilar prof.dr.sc. Dražen Živić, dekan vukovarskog Veleučilišta Lavoslav Ružička dr.sc. Željko Sudarić, ravnatelj  vukovarskog Memorijalnog centra Domovinskog rata Krunoslav Šeremet, dopredsjednik zagrebačkog HKD Napredak dr.sc. Tomislav Dubravac, predsjednik HKUD-a Vladimir Nazor iz Sombora Mata Matarić i drugi ugledni predstavnici Grada i Županije.

Pozdravne govore nazočnima uputili su vukovarski gvardijan fra Ivica Jagodić, ravnatelj HMI Mijo Marić, zamjenica vukovarskog gradonačelnika Ivana Mujkić i izaslanik župana Marinko Beljo. Potom je voditelj vukovarske podružnice g. Silvio Jergović govorio o njenom osnivanju i petnaest godina djelovanja istaknuvši odličnu suradnju sa svim lokalnim institucijama i udrugama, medijima na lokalnoj i državnoj razini te iseljeničkim medijima u svijetu. U glazbenom dijelu programa nastupila je muška pjevačka grupa Lipa iz Vinkovaca, a vodila ga je Milka Vida. Na kraju programa ravnatelj Mijo Marić podijelio je dio zahvalnica kojima se Matica zahvaljuje dugogodišnjim suradnicima. Nakon toga uslijedilo je razgledavanje novootvorenog Franjevačkog muzeja.

U poslijepodnevnim satima vukovarski gradonačelnik Ivan Penava i zamjenik ravnatelja Matice dr.sc. Ivan Tepeš otvorili su novi ured vukovarske podružnice. Vukovarski gvardijan fra Ivica Jagodić predvodio je molitvu i blagoslovio ured.

Večernju sv. misu služio je vukovarski gvardijan fra Ivica Jagodić u koncelebraciji s župnim vikarom fra Matijom Marijićem, a svojim pjevanjem uveličao crkveni zbor sv. Cecilija iz Vukovara. Uslijedio je svečani orguljaški koncert Edmunda Borića Andlera u okviru  festivala Organum Cibalae.  (Silvio Jergović)

Večer Hercegovine u Posavini održala se u Svečanoj dvorani “Golden Palast” u Orašju 6. rujna 2019. godine. Tradicionalni susret, po sedmi puta, koji se organizira na jesen u Posavini, a u proljeće u Hercegovini, uvijek naglašava neraskidivu povezanost svih dijelova Bosne i Hercegovine. Brojne uzvanike iz političkog, gospodarskog, kulturnog i društvenog života, predstavnike katoličke crkve, braniteljskih udruga, prigodnim riječima pozdravili su dr. Nevenko Herceg, predsjednik Vlade Hercegovačko – neretvanske županije i Đuro Topić predsjednik Vlade Županije Posavske.

Veliki broj dužnosnika Hrvatskog narodnog sabora i HDZ-a BiH, zakonodavne i izvršne vlasti sa svih razina u BiH predvodio dr. Dragan Čović, dok je na svečanoj večeri nazočilo i izaslanstvo Vlade Republike Hrvatske, koje je predvodio predsjednik Vlade, mr. sc. Andrej Plenković, predsjednik Hrvatskog Sabora Gordan Jandroković, te brojni ministri i članovi Vlade i Sabora.

Drugoga dana, 7. rujna 2019. godine otvoren 24. Filmski festival Dani hrvatskog filma koji ove godine nosi ime svog utemeljitelja glumca Ive Gregurevića. Festival će trajati do 14. rujna, a na njemu će biti prikazani filmovi sa ovogidišnjeg Pula film festivala kao i tri filma dječje tematike. Prije samog otvorenja na mjesnom groblju Karaula u Donjoj Mahali, visoki politički dužnosnici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te Županije Posavske, bilo ih je ukupno 54, položili su cvijeće i vijence na grob Ive Gregurevića.

Nakon toga, u novom parku kod Sportske dvorane Orašje, otkrivena se skulptura Ive Gregurevića u bronci, rad akademskog kipara Ante Jurkića.

Na otvaranju 24. Dana hrvatskog filma „Ivo Gregurević“ nazočio je i Gradonačelnik Grada Zagreba g. Milan Bandić sa brojnim izaslanstvom te Ministrica kulture Republika Hrvatske Nina Obuljen Koržinek. Na navedenim događajima su nazočili i brojni članovi Upravnog i Nadzornog odbora te Suda časti HKD Napredak-Zagreb. Izaslanstvo su činili: dopredsjednik Tomislav Dubravac, predsjednik Nadzornog odbora Tomislav Antunović, članovi Uprave: Juro Martinović, Srećko Sladoljev, Vinko Hrkač, Franko Čuvalo, Fabijan Jokić, Vinko Kraljević, član Nadzornog odbora Draško Semren i član Suda časti Ferdo Kurtić. Tijekom dva dana druženja održano je više susreta i konstruktivnih razgovora sa visokim političkim djelatnicima Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao i kulturnim i znanstvenim zvaničnicima. Uspostavljen je i izvrstan kontakt sa g. Predragom Maravić predstavnikom Hrvata u Vojvodini te je dogovoren službeni odlazak delegacije HKD Napredk-Zagreb u posjet našim Hrvatima tijekom listopada. Tijekom boravka obišli smo i dijelove Posavine: Brčko, Gradačac, Šamac, Odžak i okolna mjesta. Navedeno možete vidjeti na priloženim fotografijama.

Desetodnevno putovanje po Italiji i Grčkoj od 9. do 18. kolovoza ostat će nam u lijepoj uspomeni i dugom sjećanju. U Italiji posjetili smo Feraru stari renesansni dio grada koji se nalazi na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Obišli smo dvorac obitelji Este, katedralu svetog Jurja i židovsku četvrt. Nastavak putovanja uz obalu Jadranskog mora do Riminija rodnog mjesta režisera Federika Felinija. Posjetili smo hram Malatesta gdje se nalaze freske slavnog talijanskog slikara Đota, Augustov slavoluk najstariji preživjeli rimski slavoluk na svijetu podignut 27. Godine p.n.e.-Tiberijev most preko rijeke Marechije. Drugi dan odlazimo u San Marino, treće najmanje države na svijetu koju je osnovao klesar Marin s otoka Raba. Uz laganu šetnju obilazimo: Palazzo Publico, baziliku sv. Marina,crkvu sv. Franceska i zidine grada. Nastavljamo put do Ankone gdje obilazimo stari dio grada i na kraju ukrcavamo se na kruzer za Grčku. Po dolasku u Igumenicu kratka šetnja gradom i dalje plovidba do Patrasa. Sa kruzera prelazimo u naš bus u panoramsku vožnju po gradu i dalje idemo do grada Olimpije najznačajnijeg arheološkog lokaliteta u Grčkoj,mjesta gdje su rođene Olimpijske igre. Najveće je antičko svetište Grka, a danas grad u pokrajini Iliji. U središtu grada nalaze se hramovi Zeusa i njegove žene Here. Zeusov kip kipara Fidije ubraja se u sedam svjetskih čuda antičkog doba. Grad je pod zaštitom UNESCO-a od 1989.godine. Sljedeći dan obilazimo Gimnastrion, Fidijinu radionicu,Leonideon preteča hotela, Metron mjesto gdje se pali olimpijski plamen, veliki stadion i Stoa Eho mjesto proglašenja olimpijskih pobjednika. U večernje sate dolazimo u Spartu. Sutra nas čeka planinarenje-uspon na  najviši vrh Peloponeza na planini Tajget-vrh  Profitis Ilias 2405 m. Peti dan slijedi vožnja Sparta-Paleopanagia-Kryonerion-izvor Maganiari. Uspon na planinu Tajget-vrh sv. Ilija 2405 m ide preko skloništa Agia Varvara i dalje do vrha uspon i povratak traje punih 9 sati. Sa vrha pružaju se nezaboravni 360 stupnjeva vidici na čitav Peloponez pa sve do Krete. Šesti dan slijedi obilazak ostataka antičke Sparte. 6 km od Sparte obišli smo ruševine povijesnog bizantskog grada Mistras-na UNESCO-voj listi. Pripada najposjećenijim znamenitostima Peloponeza. U brončano doba Sparta je bila sjedište kralja Menelaja koji je povratio lijepu Helenu iz Troje. Nastavljamo vožnju  prema Korintskom kanalu i gradu Korintu. Razgledali smo ostatke drevnog Korinta nekada najbogatijeg i najsjajnijeg grada stare Grčke. Apolonov hram sa monolitnim stupovima u dorskom stilu,a u  pozadini utvrdu Akrokorint. U poslijepodnevnim satima stižemo u Atenu. U Ateni ostajemo tri dana. Prvo grad obilazimo panoramskim busom a zatim slijedi obilazak trgova Sintagma i Omnia, parlament gdje gledamo smjenu straže pa antički stadion, Agoru, Hadrijanova vrata i na kraju posjet Akropoli, jednom od najvažnijih svjetskih antičkih spomenika, simbolu Atene na stijeni. Razgled Propileja, hrama Atene Nike, Partenona i Erehteona, remek djela slavnog Perikla. Deveti dan radimo izlet do Pireja glavne Grčke luke,nekad ribarskog središta s brojnim restoranima-odlazak do mondene Glyfade, atenskog ljetovališta te vožnja rivijerom-Apolonovom obalom do rta Sounion poznatog po hramu boga mora-Posejdonovom hramu odakle je spektakularan zalazak sunca. Povratak u Atenu na gala zajedničku večeru uz domaću muziku za oproštaj od naših putešestvija po Grčkoj. Deseti dan istim putem vraćamo se u Hrvatsku. Slike možete pogledati na našoj planinarskoj stranici. Organizator i vođa puta Franko Čuvalo.

Naše kolegica hrvatska pjesnikinja Diana Burazer (članica Nadzornog odbora HKD Napredak-Zagreb) sudjeluje ovih dana na međunarodnom festivalu poezije u Francuskoj „Voix VIVES, de Méditerranée en Méditerranée“ koji se održava u gradu Séte od 20.7. do 28 .7. 2019.

Male pozornice u gradu Séte za čitanja poezije nalaze se na ulicama, trgu knjiga, dvorištima, parkovima, u luci, na brodovima, na plaži, na tržnici…

Program Festivala je izuzetno bogat. Čitanja poezije održavaju se cijeli dan na 36 lokacija u gradu; često i na svim lokacijama istovremeno. Pjesnici čitaju na svom jeziku, a glumci na francuskom, voditelj programa razgovara sa pjesnikom o njegovim pjesmama, o njegovoj zemlji,…a sve to pred mnogobrojnom, i izuzetno pažljivom, publikom koja već tradicionalno dolazi u Sete samo zbog festivala poezije.

Na svakoj lokaciji gdje pjesnici imaju nastupe postavljeni su plakati sa stihovima učesnika, a u ulicama izvješene trake/lente sa stihovima i imenima pjesnika i zemlje iz koje dolazi.

Pjesnici, što je nažalost neuobičajeno, doživljavaju da ih ljudi prepoznaju, traže autograme, pitaju za njihove knjige,…

Cijeli grad živi u duhu Festivala, što ovaj Festival čini posebnim, i nezaboravnim, i za učesnike-pjesnike i za posjetitelje.

Diana Burazer je članica Društva hrvatskih književnika u Hrvatskoj, ali i članica Društva pisaca BiH, tako da poziv za sudjelovanje u Francuskoj dobila kao pjesnikinja koja će predstavljati Bosnu i Hercegovinu.

Karizmatični i blagoglagoljivi Franjo Topić, svećenik i bosanski Hrvat koji po svoje mišljenje nije odlazio niti u Zagreb niti u Hercegovinu, svojim je odlaskom ponudio mogućnost da novo vodstvo osigura mirniju, suvremeniju i idiličniju budućnost društva bez kojeg je teško zamisliti multikulturalnu Bosnu i Hercegovinu

VEČERNJI LIST 08. srpnja 2019. u 12:29 kolumnu piše Denis Derk1

Teolog i jedan od najpoznatijih i medijski najprisutnijih bosanskohercegovačkih Hrvata Franjo Topić više nije predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak. A predsjedavao je Društvom još od njegove obnove 1990. Vodio je najveće kulturno društvo Hrvata u Bosni i Hercegovini cijelog nedavnog rata, za što je trebalo jako puno umijeća ali i hrabrosti, ali i u postdejtonskom vremenu koje je Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu samo dodatno urušavalo i potkopavalo. Franjo Topić otišao je (doduše ne potpuno, zadržao je titulu počasnog predsjednika Napretka) demokratskim putem. Za njegovog nasljednika izabran je na skupštini u Sarajevu povjesničar koji ima 42 godine Nikola Čiča iz Tuzle, dugogodišnji napretkovac koji ima iskustva i u radu u sarajevskoj Središnjici društva i u radu u tuzlanskoj podružnici, dakle na terenu. A to će mu dvosmjerno iskustvo biti od velike pomoći, jer ne treba skrivati činjenicu da odnosi između Središnjice i pojedinih podružnica ni izdaleka nisu idilični. Iako se i na izbornoj skupštini u Sarajevu (barem prema medijskim izvješćima) moglo čuti da u Napretku nema svađa, to nije istina. Barem jedan dio napretkovaca je posvađan pa čak i podijeljen i ta situacije na traje od jučer. Dapače. Stara je to priča koja ima svoje povijesne i političke, pa i politikantske konotacije koje sežu u vrijeme samog osnutka Napretka početkom 20. stoljeća i njegove mostarske, tj. sarajevske orijentacije. No jedno je sigurno. Budući da je Napredak nesporna središnja kulturna udruga Hrvata u Bosni i Hercegovini, svi problemi u Napretku i oko njega loše utječu na ionako težak položaj sve malobrojnijih Hrvata i u Bosni i u Hercegovini. Stoga je ozdravljenje odnosa unutar Napretka i to ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Napretkovim podružnicama izvan BiH jedno od najvažnijih pitanja hrvatske opstojnosti u susjednoj višenacionalnoj i više konfesionalnoj državi. Ali put do ozdravljenja vodi preko transparentnijeg Napretkovog poslovanja. Riječ je o udruzi koja ima znatnu imovinu i udruzi koja znatnu imovinu još potražuje, jer ju je temeljito 1949. opelješila komunistička antinacionalna politika. Od te pljačke, Napredak se još nije oporavio, a njegov predratni veliki imetak mogao bi mu se kao bumerang obiti o glavu jer je i to bogatstvo barem djelomično uzrokovalo tektonske potrese u, na žalost, nejedinstvenom i heterogenom Napretkovom korpusu.

Karizmatični i blagoglagoljivi Franjo Topić, svećenik i bosanski Hrvat koji po svoje mišljenje nije odlazio niti u Zagreb niti u Hercegovinu, svojim je odlaskom ponudio mogućnost da novo vodstvo osigura mirniju, suvremeniju i idiličniju budućnost društva bez kojeg je teško zamisliti multikulturalnu Bosnu i Hercegovinu. Ali, hoće li ta šansa biti iskorištena? Ili će se prije pomiriti neprijatelji koji su u prošlom ratu pucali jedni na druge, od bosanskih i hercegovačkih Hrvata koji bi svoje kulturne i obrazovne potrebe trebali upražnjavati baš pod kapom Napretka koji nije niti sarajevski, niti mostarski niti zagrebački nego hrvatski.

Izvor: https://www.vecernji.hr/premium/ozdravljenje-odnosa-u-napretku-pitanje-je-opstojnosti-hrvata-1330743

PISMA IZ VRAPČA DOKTORA S CRNOM AKTOVKOM
Najdugovječniji ravnatelj bolnice, koji je umro prije tri mjeseca, ovih bi dana otišao u zasluženu mirovinu

AUTOR: Goranka Jureško OBJAVLJENO:  08.07.2019. u 23:00

Prof. dr. Vlado Jukić 25 je godina dolazio na posao s istim ‘koferom’, nadao se da će s njim i izaći iz bolnice kad ode u mirovinu. Sudbina je htjela drukčije. Bravica torbe pokvarila se malo prije nego što je izgubio bitku s bolešću. Aktovka će biti eksponat u spomen-sobi koju mu uređuju u bolnici

“Jednom kad odem iz Vrapča, nadam se da ću u ruci imati isti onaj ‘kofer’ s kojim sam i ušao u tu bolnicu! U njemu će biti ‘nešto staro i nešto novo’ jer se u 25 godina puno toga nakupilo”, govorio je prof. dr. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske klinike Vrapče, svaki put kada bi se poveo razgovor o njegovu skorom odlasku u mirovinu. No, onda se “loša karma” umiješala i u život i u “kofer” prof. dr. Jukića. Prije nekoliko mjeseci na kultnom se “koferu” pokvarila bravica. Pokušao je profesor riješiti problem, ali kako nije bilo “25-godišnje garancije”, nije bilo ni popravka bravice. Teška je srca stavio “kofer” u mirovanje i kupio novi, zamjenski. No, kažu, nije bio zadovoljan. Tiho je patio za neuništivim “koferom”, ali što je, tu je. I bez bravice će nekako s njim iz Vrapča

istim putem kojim je i stigao u tu bolnicu. Da, baš ovih dana namjeravao je prof. dr. Jukić otići iz bolnice u kojoj je bio ravnatelj punih 25 godina, s “koferom u ruci u – mirovinu”.

Nažalost, kultni “kofer” ostao je u “njegovoj” Psihijatrijskoj klinici Vrapče jer je prof. dr.  Jukić prije tri mjeseca izgubio svoju životnu bitku. Baš onda kad se radilo o njemu, o njegovu zdravlju, nije uspio, premda je sve oko sebe naviknuo na “borbu koja daje rezultate”. Nepopravljiv optimist, samo dan uoči operacije rekao mi je: “Ma, mislim da ću za mjesec dana opet biti u formi. Moram prije srpnja (odlazak u mirovinu) dovršiti neke poslove”. No, nije uspio. Ostali su nedovršeni velika monografija u povodu 140 godina bolnice Vrapče te knjige “Pisma iz Vrapča” i “Vrapče i kultura”.

Želio je pisati

“Sve ćemo mi to njemu u spomen završiti jer je najveći dio posla obavio naš učitelj, ne samo psihijatrije nego i životni. Nekako nam se čini da je profesor na putu, da će se ipak vratiti… Tek kad prođe neko vrijeme, vidjet će se što je on napravio za psihijatrijske pacijente, ali i za nas koji smo radili s njim. Teško će ga zaboraviti i zaposlenici bolnice. Ima nas više od 700, a prof. Jukić znao je svakoga po imenu i gdje radi. Tko god je htio ‘razgovarati s ravnateljem’, mogao je to bilo kad i bez najave. Znao je svaki kutak ove bolnice. Dolazio je na posao u sedam, dakle prije svih, i odlazio posljednji, a prije nego što bi se posvetio svojim ravnateljskim obvezama, prošetao bi krugom bolnice i lako uočavao kad ‘nešto ne štima’.

Ova je bolnica paradigma njegova života, svega onoga što je napravio da Vrapče više ne bude bolnica na kraju grada, žuta kuća ili ludnica”, kaže doc. dr. Petrana Brečić koja je nakon naglog odlaska prof. dr. Jukića postala vršiteljica dužnosti ravnateljice. Bila je i njegova dugogodišnja zamjenica pa je tako iz prve ruke svjedočila njegovu načinu vođenja bolnice, ali i bitkama za prava psihijatrijskih pacijenata i protiv njihove stigme. Dodaje da će se pobrinuti i za “kofer” jer namjera je urediti spomen-sobu prof. dr. Jukića u kojoj će biti predmeti, knjige i slike koji će najbolje pokazati tko je bio najdugovječniji ravnatelj te bolnice, a taj rekord teško će ikada pasti.

“Za koji mjesec ćeš u penziju. Što ćeš raditi ti kao dokazani radoholičar?”

“Pa, zapravo još ne znam, ali možda ću malo kruha uzeti i tebi. Sigurno je – pisat ću. Ima materijala za pokoju knjigu, a čeka me i monografija bolnice koju zbog ove strke još nisam uspio završiti.”

Da, tako mi je prije koji mjesec govorio prof. dr. Jukić, odnosno na dan kad se politička i liječnička elita, prošlog studenoga, sjatila na otvaranje forenzičkog odjela najveće psihijatrijske bolnice u Hrvatskoj. Na neki način taj će Zavod za forenziku biti i vječni spomenik prof. dr. Jukiću jer je i sagrađen zahvaljujući njegovoj upornosti u dokazivanju onima koji drže blagajne da i oni koji su počinili neki zločin, a psihijatrijski su bolesnici, moraju imati primjerenu skrb dostojnu čovjeka i sva prava.

Da bi postigao cilj, “plašio” je nadležne za novac i političke odluke pokazujući im “najgore od najgoreg” u bolnici, sve ne bi li ih potaknuo na akciju da nas se “ne srami EU”. Neprestano je naglašavao da su pacijenti “na forenzici izuzetak, da među bolesnicima sa psihičkim smetnjama ima malo počinitelja kaznenih djela, da je to teška predrasuda koju treba razbiti što prije…”

“Da, istina je, statistika govori da je među počiniteljima kaznenih djela samo 10% psihijatrijskih bolesnika”, kaže forenzičarka dr. Nadica Buzina, bliska suradnica prof. dr. Jukića. Dodaje da se profesor silno trudio izjednačiti psihijatrijske bolesnike s onima koji imaju problema s fizičkim zdravljem. Samo tako je moguće razbiti stigmu prema kojoj su psihijatrijski pacijenti “ludi, nepoćudni, opasni, pa ih treba zatvoriti”. Prvi je uveo tzv. intenzivne krevete (za hitne slučajeve, op.a.) u psihijatriju, koje svi ostali bolesnici imaju odavno.

Nažalost, prof. dr. Jukić nije dočekao mirovinu u koju je trebao baš ovih dana. Umro je prije tri mjeseca. Naglo, “ukradeno” mu je vrijeme u kojem se namjeravao baviti svojom drugom ljubavlju – pisanjem.

Njegov je odlazak bio šokantan ne samo za kolege iz struke kojom se vrlo predano bavio cijeli radni vijek, nego i za pacijente koji su se iz prve ruke mogli uvjeriti kako “žuta kuća” postaje bolnica u kojoj se poštuju njihova prava. Koliko je brzo otišao, potvrđuje njegov stol na kojem fascikl monografije “140 godina Vrapča” čeka da je dovrše njegovi najbliži suradnici, oni koji su baš kao i profesor uvjereni da je Vrapče “više od bolnice”, da je “spomenik medicine i kulture”.

U Vrapču se u proteklih 140 godina gradilo, obnavljalo, dograđivalo, ali već ulaz u bolnicu pokazuje da ima i kulturni identitet. Samo deset godina nakon Beča i 18 godina nakon Budimpešte, Zagreb je dobio psihijatrijsku bolnicu s odjelima “za nemirne i mirne muškarce, za nemirne i mirne žene, za nečiste muškarce i nečiste žene…”, a onda se u gotovo stoljeće i pol značajno promijenila, i to najviše baš u onome na čemu je inzistirao prof. dr. Jukić – u odnosu prema pacijentima.

Bolnički muzej

“Otišao je i ostavio ‘bolje Vrapče’. Uvijek je isticao da se iz povijesti ove ustanove može iščitati i sve ono kroz što je tijekom povijesti prolazio hrvatski narod. Zato se trudio da svakih deset godina izađe monografija koja će to potvrditi. Želio je da i ova u povodu 140. obljetnice bude savršena i samo je on to mogao učiniti toliko predano, prikazati Vrapče kao povijesnu, kulturnu, nakladničku, učilišnu, ali i stožernu psihijatrijsku ustanovu i mi ćemo taj njegov gotovo završeni posao dovršiti”, kaže doc. dr. Brečić.

Naglašava da je prof. dr. Jukić stalno isticao taj kulturni dio Vrapča jer ne treba zaboraviti da su se i neki velikani hrvatske kulture liječili u toj bolnici, pa onda i stvarali, poput slikarice Slave Raškaj te književnika Vladimira Vidrića i Ante Kovačića. Uostalom, bolnica je vlasnik šest slika Slave Raškaj. Na tom kulturnom izričaju inzistirao je i prof. dr. Jukić, što kroz muzej bolnice, što kroz glazbena događanja i filmske tribine na kojima su prikazivani igrani filmovi iz žanra psihijatrije, a na kojima su uvijek bile izuzetno zanimljive rasprave jer su ih vodili stručnjaci.

Među knjigama prof. dr. Jukića koje su ostale “u pripremi” jest i ona s radnim naslovom “Pisma iz Vrapča” u kojoj bi se trebali naći upravo njegovi “ispravci krivih navoda” novinama, Ministarstvu zdravstva, kolegama liječnicima, nevladinim udrugama… Zapravo, bile su to najčešće obrane prava pacijenata i “njegove” bolnice.

“Staricu stavili u ludnicu i oteli joj 3,5 milijuna eura” bio je naslov baš u Jutarnjem listu koji je 2005. potaknuo prof. dr. Jukića da napiše pismo tadašnjem uredniku Tomislavu Wrussu. No, on u svom pismu ne upotrebljava “jake” riječi, ne docira, ne “pravi se pametan”, ne prijeti tužbama, ali ide “na emocije” i objašnjava da se tako stigmatizira ne samo Vrapče nego i sve ostale psihijatrijske bolnice, ali prije svega pacijente. “Uvjeren sam da ste sve te zanimljive informacije mogli prenijeti čitateljima i bez stigmatiziranja. Svi smo mi potencijalni psihijatrijski pacijenti i mogli bismo zatražiti pomoć u ustanovi koju vi tako stigmatizirate!” objasnio je tada, potaknuvši na razmišljanje “kroz vlastitu kožu”.

Naime, silno se trudio promijeniti ustaljenu “terminologiju”. Baš svaki put kad su novine ili televizije govorile o “ludnici”, o “luđacima”, reagirao je pismima, od kojih će se dio publicirati u njegovim “Pismima iz Vrapča”. No, premda su novinari nerijetko koristili njemu nepoćudnu terminologiju kad su pisali o psihijatriji i psihičkim bolesnicima, imao je sjajan odnos s njima. Trudio se što jednostavnije objasniti neki problematični odnos, događaj, razliku između psihičke bolesti i promjene osobnosti… Nikad nije odbio govoriti jer je znao da ako on to ne učini, govorit će nekompetentni i naštetiti “njegovim pacijentima”.

Pisao je i kolegama “psihijatrima”, upozoravajući one koji se vole hvaliti tko su im među poznatima, od političara do pjevača, pacijenti, pa onda i prijatelji, do čega je zapravo došlo “po prirodi stvari jer su liječnici”. “Riječju, hvale se prijateljstvom koje su stekli liječenjem. Tako nastoje potvrditi svoju važnost. Ne pišem ovo zato što se kao psihijatar ne bih mogao pohvaliti poznanstvima i prijateljstvima s istaknutim pojedincima, ‘koje sam stekao liječeći njih ili nekog od obitelji’ pa je prijateljstvo nastalo ‘po prirodi stvari’, već zato da upozorim da nije etično tu činjenicu javno isticati. Možda se to nekome čini cjepidlačenjem, ali zapravo želim upozoriti na moralno iščašenje, odnosno kršenje liječničke etike koje u pravilu počinje ‘malim nevažnim stvarima’”, upozorio je 2014. u Liječničkim novinama.

Borba protiv stigmatiziranja

“Da, istina je, bio je osjetljiv na odnos prema psihijatrijskim bolesnicima. To je i razlog što je 1997., a onda i 2014. sudjelovao u izradi Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Znao je da će tako zakomplicirati život psihijatrima, ali i to je bolje nego da se i u jednom slučaju naruše prava pacijenata”, napominje doc. dr. Brečić.

Zapravo, prof. dr. Jukiću sve je bilo zapisano “u njegovim zvijezdama” u koje je gledao čuvajući krave u rodnoj Hercegovini. Znao je pričati kako je kao dječak često gledao u nebo, pogledom pratio avione i želio da i sam ponekad može poletjeti. A onda je cilj i ostvario. Letio je na sve strane svijeta. Uvijek tamo gdje je trebalo promovirati modernu psihijatriju, gdje je trebalo govoriti o onome što se još može učiniti protiv stigmatiziranja pacijenata i u zaštiti ljudskih prava.

Tolerancija je bila deviza u koju je uvijek vjerovao. Za kritiku bi govorio da “nije loša” jer “daje mogućnost da samoga sebe preispitaš i da moguće budeš bolji čovjek”. Sve su to razlozi što će svi oni koji ikada budu gledali “hrvatsko psihijatrijsko nebo” imati priliku vidjeti i sve ono što im je prof. dr. Vlado Jukić ostavio na čuvanje i s obvezom da i sami u tu ostavštinu ugrade svoj doprinos, imajući u vidu prije svega boljitak psihijatrijskih pacijenata.

https://www.jutarnji.hr/life/zivotne-price/pisma-iz-vrapca-doktora-s-crnom-aktovkom-najdugovjecniji-ravnatelj-bolnice-koji-je-umro-prije-tri-mjeseca-ovih-bi-dana-otisao-u-zasluzenu-mirovinu/9087749/
Napomena:  prof. dr. Vlado Jukić bio je član uprave Hrvatskog kulturnog društva (HKD) Napredak-Zagreb od  21. 05. 2018. pa do iznenadne smrti 03. 03. 2019.