Poziv na tribinu
Kategorija: Uncategorized
IZASLANSTVO HKD NAPREDAK-ZAGREB NA ISPRAĆAJU IVE GREGUREVIĆA
Izaslanstvo HKD Napredak-Zagreb: Tomislav Dubravac, dopredsjednik, Tomislav
Antunović, predsjednik Nadzornog odbora, Draško Semren, član Nadzornog odbora, Ferdo
Kurtić, član suda časti, te članovi Ilija Nedić, Ivica Martić i Zlatko Kristić, nazočili su na
ispraćaju Ive Gregurevića.
Pogreb Ive Gregurevića održan je 8. siječnja 2019. godine na mjesnom groblju
Karaula u Donjoj Mahali, kod Orašja u BiH, udaljenom niti stotinjak metara od livade na
kojoj je u ranoj mladosti sa školskim prijateljima imitirao scene iz omiljenih mu vestern
filmova.
Na emotivnom ispraćaju je nazočilo više tisuća poštovatelja njegova djela, brojni
prijatelji, cijela naša Posavina, a obred je predvodio fra Mario Jurić, gvardijan franjevačkog
samostana Tolisa. Oprostili smo se od našega Ive uz dirljive i nadahnute govore njegovih
kolega Perice Martinović, Anje Šovagović, Vedrana Mlikote i Enesa Kiševića, te tamburaša
koji su otpjevali omiljenu pjesmu pokojnog glumca, “Milovo sam garave i plave” Zvonka
Bogdana.
Otišao je naš Ivo, velikan hrvatskoga glumišta, institucija, veliki čovjek, čovjek
gromada, kao da se odlomio veliki komad zemlje naše posavske, otišao je „golub bijeli
posavskoga neba“, koji sada plovi nebeskim ravnima. Putuj prijatelju, „odmori se, zaslužio
si“. Hvala Ti, Posavina Te neće nikada zaboraviti.
Ostavljamo Te u zagrljaju ponosne posavske, hrvatske zemlje i neka te Gospodin
obilno nagradi u nebeskom kraljevstvu. Počivao u miru Božjem.
IN memoriam IVO Gregurević
T. Dubravac: Sjećanje na Ivu Gregurevića
Pjesnik R. Tagore je napisao: „Smrt ne znači zagasiti svijetlo, nego isključiti svjetiljku kada dođe zora“. Vijest kako se svjetiljka našega Ive Gregurevića isključila 1. siječnja 2019. godine i kako je zora prerano došla, sve nas je iznenadila i rastužila. Koje li simbolike, Ivo nas je napusto na Novu godinu, a prije 18 godina, na isti dan nas je napustio njegov veliki i bliski prijatelj, Fabijan Šovagović (uz Borisa Dvornika), velikani hrvatskoga glumišta. Čovjek se zapita: pa tko to umire na Novu godinu, vjerojatno najveći, ili je to bilo predodređeno, sudbina ili kako bi u Bosni rekli „nafaka“.
Ivo Gregurević rodio se 7. listopada 1952. godine u Donjoj Mahali, kod Orašja u Bosanskoj Posavini, u skromnoj obitelji zemljoradnika oca Marka i majke domaćice Jele. Tko bi tada pomislio kako je posavska majka Jela rodila budućega velikana koji će ostaviti neizbrisiv trag na svoj rodni Zavičaj, na hrvatsku kulturu. Pamtit ćemo ga kao izvrsnog glumca, sa brojnim nagradama, kao Netjaka, Čarugu, Kosmičkog…
Pisati sjećanja na Ivu Gregurevića je i teško i lako. Teško, jer nismo osobno prijateljevali (iako u društvu često), a opet lako, jer je Ivo svima nama, posebice nama Posavcima, bio prijatelj. Uostalom, Ivo je svima koji su ga poznavali bio prijatelj.
Sjećam se odlazaka na Dane hrvatskoga filma u Orašju, kada smo hrlili u naš posavski kraj, kada smo željno iščekivali taj prvi vikend u rujnu i unaprijed bili ushićeni što ćemo se družiti, i tako 24 godine. Ove godine bi slavili jubilarnu 25. obljetnicu, a ako Bog da i otići ćemo, bez Ive, ali sa Ivom. Sjećam se kako smo nakon projekcije filma išli na nezaboravna druženja uz Savu, do jutra, najboljega vatrometa, sutrašnjega odlaska na vožnju skelom, opet do kasno u noć. Samo za one u „kondiciji“! Tko to nije doživio, puno je propustio. Sjećam se i mnogih druženja kad zajedničkoga nam prijatelja Ilje Benkovića-Drce, za svetoga Iliju, i našega zadnjega druženja na kirbaju na „Šibavi“ prije 2 mjeseca. Nitko kao Ivo nije grlio svoj rodni kraj, našu Posavinu, svoje Orašje i rodnu mu Donju Mahalu. Nemjerljivo je ljubio svoj Zavičaj. Uvijek mu je u mislima, svjesno ili ne, bio onaj stih iz pjesme Jure Kaštelana: „Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva“. Njegova UVALA je bila široka i duboka, čista i bistra, mudra i modra, razumna i životna, ispunjena toplinom i ljubavi, puna razumijevanja i brige za druge. Za njega je Zavičaj dah i zvuk koji nosi u duši, kojega miluje zrakom koji se širi ravnicom našom posavskom, poljima uzoranih njiva žita i duhana, nasadima šiba od vrbe. On svoj Zavičaj grli sa vjetrom koji puše po našoj posavskoj ravnici, našemu raju, on je glas sjećanja što svijetu otkriva koliko je snažan pečat duše naše posavske. Pjesnik Cronin bi rekao: „sjećanje je jedini raj iz kojeg ne možemo biti protjerani“. Znamo koliko je samo volio naše običaje, tradiciju, pjesmu, ljude, naše posavke i posavljake, a tek koliko su oni volili njega! Bila je to čista ljubav. Njegov obol tradicijskoj kulturi posavskog kraja i hrvatskoj kulturi općenito je nemjerljiv. Volio je ćevape kod „Baće“, iako su meni bili bolji u „Savi“. Sjećam se, ima tome godina, kada sam mu donio punu, veliku vreću čvaraka za svatove, iz Županje, od našega zajedničkoga pijatelja Mileta. Sjećamo se njegove pilotske jakne od koje se nije odvajao i kad je bilo vruće, njegove vožnje đipom po Orašju, doslovce natrpanog prijateljima, po desetak.
Ivo je bio veliki čovjek, ljudina, bećar, bećarina, čiji je lik u filmu Čaruga doslovce preslika njegovoga „ja“. Otišao je čovjek gromada, kao da se odlomio veliki komad zemlje naše posavske, naše napaćene Posavine, koja je toliko dala Hrvatskoj u domovinskom ratu, a koja je ostala zaboravljena, prešućena žrtva, sa puno nepozanica iza sebe…
Njegov veliki prijatelj, i moj, Iljo Benković (čovjek bez kojega, usudim se reći, Filmskog festivala i ne bi bilo) koji je na dan smrti Ive, na svome „fejsu“ napisao: „Prijatelju, ako si mislio da si umro, varaš se“. Kaže se: čovjek umire dva puta, fizički i kad mu umiru njegova djela. Njegova djela su još živa i živjet će vječno. Ivo je bio osebujan, jedan i jedinstven, neponovljiv. Njegova zimzelena popularnost nikada neće izbilijediti. Andrić napisa: “Najvažniji most je kakvi smo ljudi i kakav ćemo most uspostaviti prema gore“. Ti si ga dragi Ivo zasigurno izgradio.
Živio je život punim plućima, ponekad i bez zadrške. Takav je bio naš Ivo. Na žalost, najneizvjesnija izvjesnost „smrt“ je prekinula njegovo životno putovanje. Jer, život i smrt jedno su, kao što su jedno rijeka i ocean. Život koji nam je podarila priroda kratak je, no sjećanje na dobro proživljen život ostaje vječno. Ako poživimo u srcima onih koje smo ostavili za sobom, nećemo umrijeti. I nećeš prijatelju. Zauvijek ćeš ostati u našim srcima i sjećanjima. Otimaćemo te zaboravu i nositi kao trajni spomen u svojim srcima. I. Mažuranić napisa:
Nije visok, tko na visu stoji,
Nit’ je velik, tko se velik rodi,
Vec je visok, tko u nizu stoji
I visinom nadmasa visine,
A velik je, tko se malen rodi,
Al’ kad pane, golem grob mu treba….
Upravo je Ivo to bio: malen, skroman, samozatajan, a visok i VELIK, naša Posavska legenda, koja je puninom svoga srca ostao vjeran svome zavičaju i našemu posavskom kraju, koji sada leti posavskim, nebeskim ravnima. S pravom mu možemo reći: „Odmori se, zaslužio si“. Kako napisa A.B. Šimić: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka, sa mnom raste u svakom času. Moj svršetak njen pravi je početak”. Oprostit ćeme se od Tebe, u utorak 8. siječnja u 14 sati u rodnoj mu Donjoj Mahali. Odakle je sve i počelo…
„Kada se radost dijeli, dvostruko je veća, a kada se tuga i bol dijeli dvostruko je manja“. Danas dijelimo tugu i bol sa obitelji našega Ive, prijateljima, znancima i njegovim kolegama glumicama i glumcima kojima izražavam iskrenu sućut u svoje ime i u ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak-Zagreb. Ponosni sam što smo imali čast biti Tvojim prijateljem. Ostavljamo Te u zagrljaju ponosne posavske, hrvatske zemlje i neka te Gospodin obilno nagradi u nebeskom kraljevstvu. Počivao u miru Božjem.
Sućut
HKD Napredak-Zagreb obilježio 100. obljetnicu “Ex ponta” Ive Andrića
Julijana Matanović i Niko Pavlović
U ovoj godini obilježava se točno stotinu godina od objave knjige pjesama u prozi “Ex ponto” Ive Andrića, prvog tiskanog književnog djela tog istaknutog pjesnika, prozaika, književnika i diplomata obilježenog, kako je tim povodom rečeno u ponedjeljak u Zagrebu, melankoličnom ispoviješću duše čovjeka od djetinjstva predodređenog za tjeskobu.
U povodu 100. obljetnice tiskanja knjige “Ex ponto” Hrvatsko kulturno društvo Napredak- Zagreb organiziralo je u Preporodnoj dvorani Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) svečani program posvećen nekadašnjem stipendistu Napretka, društva za pomaganje naučnika i đaka Hrvata-katolika za Bosnu i Hercegovinu, kasnijem dobitniku Nobelove nagrade za književnost 1961.
Skup je otvorila književnica Julijana Matanović, koja je kazala kako je Andrić čovjek koji je “čitav svoj život nadoknađivao gubitak svoje rane biografije, svojeg najranijeg djetinjstva”, koji kao da je bio “predodređen za neku tjeskobu”, jer se već na prvim točkama njegova života razvila “neka tragička magla”.
Nije pouzdano utvrđeno je li rođen u Travniku ili Dolcu, a postoji i nedoumica oko Andrićeva imena.
“Ako je kršten kao Ivan a potpisuje se kao Ivo, ako se ne zna je li mu otac umro kad je imao dvije godine ili kad je imao četiri ili pet, onda ne treba tražiti razloge njegovih kasnijih nemira”, rekla je Matanović.
Za Andrićev je život posebno važna godina 1903., napomenula je, jer tada dobiva stipendiju HKD-a Napredak u visini od 200 kruna, koja mu je kasnije smanjena jer je bio loš đak, da bi 1909. bila ponovno obnovljena u prvotnome iznosu; kad odlazi u Zagreb 1912. iznosila je 600 kruna, a 1913., kad odlazi u Beč, 1200 kruna.
Manje je poznato da je kao stipendist Napretka Andrić ušao prvi puta i u literaturu, i to u jednoj priči Danila Kiša, dodala je Matanović, koja smatra da je “Ex ponto” jedna “važna knjiga, koja nije ništa drugo nego knjiga velike tjeskobe”.
Knjiga lirske proze “Ex ponto” pripada prvoj fazi Andrićeva stvaralaštva obojenoj osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem. Objavljena je 1918. a nastala je na tlu gorkoga iskustva samoće i straha dvadesettrogodišnjeg mladića nakon utamničenja u mariborskom zatvoru 1914., gdje je završio zbog “protuaustrijskog djelovanja”.
Knjiga je opisana kao “razgovor pjesnika s dušom”, ispovijest nastala u tamničkoj odvojenosti od svijeta i ljudi, punoj bola, očaja i straha.
Matanović je napomenula kako je to jedna “sasvim osobna knjiga”: “To je vječna knjiga, knjiga u kojoj se prepoznajemo. To je knjiga jednog čovjeka koji je doista koračao stazama neke boli, začete još kad je imao dvije godine. Zato, čitajmo ‘Ex ponto’ kao neku osobnu priču”, zaključila je.
Predsjednik HKD-a Napredak Miljenko Puljić kazao je kako je ponosan što je to društvo početkom 20. stoljeća “prepoznalo jednoga dječaka koji i nije bio baš dobar đak, ali borilo se za njega i uspjelo je”. “Ivo Andrić je hrvatski pisac, ali mi ga želimo dijeliti s drugima, jer kako ne dijeliti te riječi, kako biti sebičan i ne dijeliti tu ljubav i ljepotu?”, poručio je Puljić.
Andrićeve stihove recitirali su Dragan Despot, Niko Pavlović, Ornela Vištica i Vinko Kraljević. U glazbenom dijelu programa nastupili su Ljerka Končar na violončelu i Goran Končar na violini. (Hina)
Ornela Vištica
Vinko Kraljević
Dragan Despot
Ljerka i Goran Končar
Vesna Kusin izaslanica gradonačelnika Milana Bandića
i Miljenko Puljić, predsjednik HKD Napredak-Zagreb
Pisma Ive Andrića iz 1914. i 1915. godine
Krajem listopada 2018. nakon višemjesečnih napora uspješno je okončana “operacija” spašavanja vrijednoga kulturnog blaga tj. pisama 22 godišnjeg mladića Ive Andrića upućena prijateljici Evgeniji Gojmerac tijekom 1914. i 1915. godine. Budući da su navedena pisma vrlo lako mogla završiti u inozemstvu članovi današnje uprave Hrvatskog kulturnog društva Napredak-Zagreb vlastitim, značajnim, novčanim prilozima otkupili su pisma od jednog poznatog zagrebačkog kolekcionara. Ovdje treba napomenuti da su otkupljena tri pisma iz 1914. (Split, Maribor), pet pisama iz 1915. (Maribor, Ovčarevo, Zenica), po jedno iz 1958. upućeno književniku M. Slavičeku i 1967. upućeno uredništvu “Kola” u Zagreb te 11 rijetkih fotografija nobelovca Ive Andrića. Ova pisama iz više razloga važna su za HKD Napredak u cjelini. Sa stipendijom “Napredka“ društva za potpomaganje naučnika i gjaka Hrvata-katolika za Bosnu i Hercegovinu od 600 K podijeljenu 25. rujna 1912., Andrić listopada mjeseca započinje u ljetnom semestru 1912./13. studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U Zagrebu upoznaje studenticu Evgeniju Gojmerac, s kojom održava duboko emotivno prijateljstvo sve do njene smrti od leukemije 1915. godine. Ovdje treba svakako napomenuti da u vlastoručnoj upisnici (Nacionalu) Ive Andrića na zagrebački fakultet od 14. 10. 1912. piše i ovo: da je po vjeroispovijesti rimokatolik te da je materinski jezik hrvatski. Također u navedenoj upisnici piše da Andrićeva majka Kata Andrić udovica ima prebivalište u Srebrenici (Bosna) te da mu je skrbnik Ivan Matkovšik iz Višegrada, a da student Ivo stanuje u Kačićevoj ulici br. 21 u Zagrebu. U vlastoručnoj napisanoj upisnici na Filozofski fakultet u Krakovu u travnju 1914. godine Ivo Andrić navodi da je po vjeroispovijesti katolik, a po nacionalnosti Hrvat.
I na kraju što se tiče gore navedenih pisama svoj pogled na napisano u pismima iznijeti će u knjizi naša poznata književnica prof. dr. Julijana Matanović. Književnica Julijana Matanović dobila je na uvid originalna navedena pisma, a knjiga na ovu temu biti će tiskana u nakladi HKD Napredak-Zagreb.
Opaska: Vjerodostojnost pisama utvrdio je stalni sudski vještak za rukopise, dokumente i novčanice.
Opaska: Čim je saznao za vijest o ubojstvu prestolonasljednika u Sarajevu 28. 6. 1914. Andrić kao mladi revolucionar krenuo je iz Krakova preko Beča i Zagreba za Bosnu. Stigao je u Zagreb zatim putuje u Rijeku te brodom “Višegrad” dolazi u Split gdje ga krajem srpnja 1914. hapse. Jedno vrijeme je bio u šibenskom zatvoru, a zatim ga premještaju u mariborski zatvor. Imamo originalnu poruku upućenu Evgeniji s broda “Višegrad” te pisma upućena njoj tijekom 1914. i 1915. iz Splita, Maribora, Ovčareva i Zenice.
Poziv na zajedničku tribinu: RAK DOJKE
Žepče: Izložba dječjih knjiga tiskanih u razdoblju od 1864. do 1990.
U KŠC Don Bosco u Žepču je 13. listopada otvorena izložba 180 knjiga za djecu koje su dio kolekcije od 650 vrijednih i rijetkih knjiga koje je Žepčak sa zagrebačkom adresom Franjo Marić darovao ovom Centru.
Otvorenje izložbe održano je u okviru obilježavanja Dana općine Žepče, odnosno 560. obljetnice od prvog pisanog spomena ovog grada.
Na samom početku otvorenja izložbe ravnatelj KŠC-a don Milan Ivančević je istaknuo iskrenu zahvalnost Franji Mariću za sve što kroz svoj rad čini za Žepče, BiH i hrvatski narod te se zahvalio na vrijednom daru.
U svom obraćanju Franjo Marić je istaknuo da je odgovor na pitanje zašto se odlučio darovati ovu zbirku salezijancima u Žepču jednostavan: dok su 1995. godine, a i poslije, toliki napuštali BiH, salezijanci su tada došli u BiH. Izrazio je očekivanje da će ovo biti i prvi korak na utemeljenju regionalnog centar za dječju knjigu. Dodao je da je zbog bolesti otvaranju nije mogla nazočiti poznata hrvatska književnica prof. dr. Julijana Matanović koja je odabrala 180 naslova za ovu izložbu.
Izložbu prati i prigodni katalog u kojemu je prof. Matanović u uvodnoj riječi (Zavičaj, učitelj, knjiga) napisala: „Knjige koje daruje KŠC-u Don Bosco u svom Žepču, neprocjenjive su vrijednosti. Ne samo materijalne. Svaka od njih, uz svoju ispisanu priču, krije i priču o čovjeku koji se ustajao rano da bi je potražio na sajmovima, u stanovima onih koji su se lako odricali biblioteka koje su naslijedili, u antikvarijatima. Knjige su to kojima će se naša djeca i njihovi profesori moći ponositi. Nitko, osim njih, u ovom trenutku, nema – u svom školskom prostoru – toliko prvih izdanja, toliko značajnih naslova u opremi velikih slikara, toliko štiva kojima se dokazuje da mladi vole toplu priču koju su baš za njih ispisati njihove učiteljice. U svijetu koji muca nad imenicom dobrota, u svijetu u kojem se rad na tabletu prikazuje kao vrhunac napretka školskih reformatora, donacija knjiga za djecu iz Fondacije Franjo Marić, čin je vrijedan divljenja. I zahvale“.
Prigodni pozdrav je uputio i načelnik općine Žepče Mato Zovko. Provincijal Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca don Tihomir Šutalo je uz riječi iskrene zahvale kazao da je ovo najizvrsnija donacija za knjižnicu KŠC-a Don Bosco uz napomenu, bez obzira koliko se o tome danas raspravljalo, da je vrijeme za knjigu i čitanje – uvijek.
Sama izložba je podijeljena u četiri dijela. U prvom su predstavljena izdanja tiskana od 1864. do 1918.; u drugom 1919.-1940.; u trećem 1941.-1945. te u četvrtom 1946. do 1990.
Izložbu otvara prvi broj Bosiljka (10. listopada 1864. ) prvog hrvatskog dječjeg časopisa, a zatvara knjiga Luke Paljetka Miševi i mačke naopačke, izdanje iz 1986. Od 650 knjiga 80 ih je tiskano prije 100 i više godine, a 450 ih je svjetlost dana ugledalo u razdoblju od prije 60 do 100 godina. Izložba se 2020. godine planira postaviti i u Zagrebu.
Svih 650 darovanih knjiga je rezultat 30 godina vrijednog sakupljanja knjiga profesora fizike, bibliofila i autora brojnih knjiga i publikacija koje se bave poviješću i životom Hrvata i Katoličke crkve u BiH Franje Marića, rođena u Brezovu Polju, nadomak Žepča. Podsjetimo, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je ove godine Franji Mariću dodijelila odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluga za kulturu u području književnosti i očuvanja identiteta Hrvata na bosanskohercegovačkim prostorima te njihovu dugogodišnju promociju u Republici Hrvatskoj u svijetu.
B. Vrbić/ KT
Izložba vrijednih i rijetkih knjiga za djecu i mladež
Član uprave HKD Napredak-Zagreb gospodin Franjo Marić u proteklih nekoliko godina darovao je Katoličkom školskom centar (KŠC) “Don Bosco” u Žepču više od 650 vrijednih i rijetkih knjiga za djecu i mladež koje je prikupio u proteklih 30 godina. U povodu 560. obljetnice prvoga spomena imena Žepča koja se slavi u nedjelju 14. listopada 2018. KŠC organizira izložbu knjiga iz navedene donacije. Za ovu prigodu naša poznata književnica prof. dr. Julijana Matanović od 650 knjiga izabrala je oko 180 knjiga koje će biti izložene 13. listopada 2018. u prostorijama KŠC “Don Bosco” u Žepču. U povodu ove izložbe osim pozivnice i plakata tiskan je i prigodni velebni Katalog na 56 str. s naslovnicama svih izloženih knjiga. Kako smo neslužbeno saznali KŠC u Žepču planira uskoro utemeljiti regionalni Centar za dječju knjigu.
Predstavljen pilot projekt Registar hrvatskih subjekata izvan Republike Hrvatske
U Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske dana 25. rujna predstavljen je pilot projekt Registar hrvatskih subjekta izvan Republike Hrvatske.
Registar je izvorni projekt Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske kojim se promiče umrežavanje Hrvata diljem svijeta te njihovo povezivanje s domovinom. Registar kao posebna mrežna stranica dizajnirana u obliku digitalne baze podataka otvara mogućnost uspostave gospodarske, znanstvene, kulturne, sportske i svake druge vrste suradnje.
Predstavljajući pilot projekt državni tajnik Zvonko Milas naglasio je kako upravo registracijom i izradom zapisa u Registru svi postajemo dijelom globalne Hrvatske te promičemo umrežavanje hrvatskog naroda diljem svijeta. „Želimo prije svega okupiti globalnu hrvatsku obitelj i mislimo da je ovaj projekt usmjeren upravo prema tom cilju, da stoljetno iseljavanje Hrvata koje je nekad predstavljalo slabost pretvorimo u prednost i našu snagu“- istaknuo je državni tajnik Milas i pozvao sve Hrvate da bez obzira gdje živjeli pristupe ovom Registru te da iskoriste sve njegove funkcionalnosti i prednosti.
U sklopu predstavljanja Registra hrvatskih subjekata izvan Republike Hrvatske, o mrežnoj stranici, najznačajnijem sadržaju i funkcionalnosti projekta govorio je Dario Magdić, načelnik Sektora za provedbu i nadzor programa i projekta Hrvata izvan Republike Hrvatske.
Pilot faza projekta provoditi će se od rujna do prosinca 2018. godine, namijenjena je Hrvatima iz Savezne Republike Njemačke, SAD-a i Argentine, a pristup Registru otvoren je i za sve ostale buduće korisnike, neovisno o državi u kojoj žive. Osim navedenih mogućnosti, radi jednostavnosti korištenja i premošćivanja jezičnih prepreka pripadnika hrvatskog naroda diljem svijeta i njihovih potomaka, sučelje Registra i svi njegovi sastavni dijelovi su višejezični te su, pored hrvatskog, dostupni i na tri svjetska jezika (engleski, njemački i španjolski) na mrežnoj stranici:
