PD Napredak Izleti

DRAGI MOJI PLANINARI I LJUBITELJI PRIRODE KONAČNO KREĆEMOSA IZLETIMA UZ STROGE MJERE ZAŠTITE OD KORONAVIRUSA. PRAVILAOKO SJEDENJA U BUSU SU SLIJEDEĆA: BRAČNI PAROVI, LJUBAVNICI I BLISKI PRIJATELJI MOGU SJEDITI ZAJEDNO. U BUSU MOŽE BITI MAKSIMALNO 35 PUTNIKA. MISLIM NA VELIKI BUS OD 52 SJEDALA.PROŠLI VIKEND BILI SMO NA ŽUMBERKU A NAŠ SLIJEDEĆI IZLET JE NA SJEVERNI VELEBIT-KRAJAČEV KUK 1659m/nv .
KREĆEMO 07.06. 2020. U ŠEST SATI I DVADESET MINUTA ISPRED KD.VATROSLAV LISINSKI.
SLJEDEĆI IZLET JE PONOVO NA VELEBIT ALI OVAJ PUT NA SREDNJI VELEBIT. BAŠKE OŠTARIJE USPON NA KIZU 1274m/nv
POLAZAK 21. 06. 2020. U 6:20 SATI ISPRED LISINSKOG.
PRIJAVE SU U TIJEKU NA MOBITEL 098275719 FRANKO

HKD NAPREDAK-ZAGREB OBILJEŽILO SVJETSKI DAN BIORAZNOLIKOSTI

Uprava HKD Napredak-Zagreb, 23. svibnja 2020. godine obilježila je Međunarodni dan bioloraznolikosti i zaštite prirode, organiziranjem izleta u NP Risnjak. Važnost potrebe očuvanja okoliša i zaštite prirode u našemu Društvu nikada nije bila upitna, a naše sekcije: Klub znanstvenika i Planinarsko društvo Napredak-Zagreb kroz svoje aktivnosti godinama daju svoj obol. Ove godine pridružili smo se i globalnoj akciji organiziranjem izleta u NP Risnjak i na svoj način zdušno podržali prijedlog resornog Ministarstva zaštite okoliša i eneregetike o proglašenju novoga, 12. Parka prirode „Dinara“, značajnom po svojim prirodnim vrijednostima, bogatoj georaznolikosti, divljim vrstama flore i faune, endema te cjelokupne raznolikosti prirodnih staništa kao što su vodena staništa izvora rijeke Cetine te krška polja (Hrvatačko, Paško i Vrličko).

Ovoga je tjedna Bruxelles usvojio novu Strategiju biološke raznolikosti do 2030. godine, čime se EU obvezala kako će činiti još veće napore prema očuvanju prirode i jačanju zaštite okoliša. Sadnjom 3 milijarde sadnica i povećanjem površina pod šumama u narednih 10 godina znatno će se pridonijeti ekološkoj ravnoteži i održivosti ekosustava, te o društveno odgovornom pristupu koji otvara prostor za korištenje prirodnih i obnovljivih proizvoda poput drva. Osnovni cilj strategije, vezano za područje šumarstva, je povećati raširenost šuma u EU, njihovu otpornost te naglasiti i iskoristiti mogućnosti da šume pomognu pri nekim evidentnim slučajevima gubitka biološke raznolikosti kao i da znatno doprinesu ublažavanju klimatskih promjena.

Strategija naglašava utjecaj bio-baziranih sektora, posebice poljoprivrede na okoliš koji  trebao bi biti znatno smanjen, posebice djelovanje onih podsektora koji imaju neprimjereni utjecaj na biološku raznolikost, sigurnost hrane i konkurentnost poljoprivrednika i drugih poslovnih subjekata koji djeluju na ruralnim područjima. Četvrtina poljoprivrednog zemljišta trebala bi biti pod organskim uzgojem, a upotreba i rizik od pesticida treba se smanjiti za 50%. Znano je, ili bi trebalo biti znano, koliko šuma pruža koristi zajednici i čovjeku kroz svoje Opće korisne funkcije šuma ili tzv. ekološke usluge šuma u reguliraju utjecaja šuma na društvo i posebice na stupanj bioraznolikosti, jer su koristi od šuma višestruke. Zapravo, možemo reći kako su koristi i vrijednosti koje šume pružaju čovjeku, zajednici, okolišu i prirodi nemjerljive. Osim ekonomskih proizvoda koji se lakše uočavaju (proizvodnja drvne tvari i sporedni šumski proizvodi), šuma proizvodi i niz svojih netržišnih usluga (engl. non-market forest services). Prema Stalnom odboru za šumarstvo EU razlikuju se 4 kategorije opće korisnih funkcija šuma (12 glavnih funkcija, odnosno ukupno 77 funkcija): 1. Ekološke (zaštita vode, tla i zdravlja – zraka, 28 funkcija), 2. Biosferne (zaštita bioraznolikosti i reguliranje klime, 11 funkcija), 3. Socijalne (turistička, rekreacijska, sportska i obrazovna, 24 funkcije) i 4. Tradicijske (duhovna, kulturna i povijesna, 14 funkcija).

Uprava HKD Napredak-Zagreb, u prelijepom dana, uživala je obilaskom NP Risnjak, odlaskom do Kupara, šetnjom „dolinom leptira“, do izvora rijeke Kupe, čudesnom tirkiznom jezeru, tom prirodnom fenomenu i razlozima uvrštenja izvora Kupe, 1963., u spomenik prirode, koje je 1997. priključenju NP Risnjak, proglašenom 1953. godine. Imali smo prigodu čuti i o aktualnim projektima istraživanja u parku, bogatoj flori i fauni, o prisutnosti tri velike zvijeri u parku: medvjedu, vuku i risu, po kome je park i dobio ime, te puno zanimljivih informaciji o bogatim i raznolkim prirodnim šumama. Nakon zaslužene okrijepe sa domaćim goranskim specijalitetima i čudesne štrudle od borovnice, obišli smo i poznatu poučnu stazu „Leska“.

Nakon bremenitih „corona dana“ (ne ponovili se…), bio je to dan za pamćenje. Za taj predivan ugođaj zahvalni smo ravnatelju NP Risnjak, g. Mariu Antoliću, dipl. ing. šum., glavnoj čuvarici prirode Tanji Ranković, dipl. ing. šum., te ljubaznom osoblju restorana parka.

T. Dubravac

Podrška kardinalu Vinku Puljiću

Napredak Zagreb daje punu podršku kardinalu Vinka Puljiću za služenje mise u sarajevskoj katedrali kao dio programa obilježavanja 75. obljetnice bleiburške tragedije i križnog puta hrvatskog naroda.Uz dopuštenje autora sociologa Ivana Vukoje objavljujemo tekst kojim želimo ukazati na dugogodisnji otvoreni i beskrupulozni proces  ukidanja ustavnih i političkih prava, te političko,medijsko i svako drugo nasilje nad Hrvatima u BiH. 

Predsjednik HKD Napredak Zagreb
mag.art. Miljenko Puljić 

REAKCIJA NA VIDEO URADAK “NEĆE PROĆI”

Manekeni sarajevskog halal antifašizma i korisni idioti bošnjačkog unitarizma

Vijest da će vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić u sarajevskoj katedrali 16. svibnja 2020. godine predvoditi misu zadušnicu za ubijene vojnike i civile zarobljene na Bleiburgu, izazvala je u BiH mnoštvo burnih reakcija. Tako je, između ostalih, i grupa bosanskohercegovačkih glumaca i redatelja snimila i objavila video uradak s porukom: Svima koji pokušavaju rehabilitirati ustaške zločine želimo danas reći: #neceproci.

Piše: Ivan Vukoja

Odmah na početku savjet autorima: prije nego vas ponese revolucionarni zanos provjerite malo značenje pojmova koje koristite. Rehabilitirati se, naime, mogu samo zločinci, ne i zločini. Osim navedene pojmovne zbrke, u samoj poruci nema ništa sporno. Osuda fašističkih i ustaških zločina je neupitna civilizacijska norma i stvar elementarne moralnosti i ljudskosti svakog čovjeka. Svoj stav o ustašama i ustaškom režimu iznosio sam i svjedočio javno više puta. Pa tako i u okviru javne Diskusije o inicijativi i peticiji za promjenu naziva spornih ulica u Mostaru koja se održala u Gradskoj vijećnici u Mostaru 21. ožujka 2019. godine u okviru projekta PRO-Budućnost. Kao jedan od uvodničara u diskusiju, između ostalog sam tada izjavio: Bezuvjetna osuda stvarnog povijesnog fašizma i nacizma Musolinijeva, Hitlerova ili Pavelićeva tipa je civilizacijska norma i etički/moralni imperativ. Vrijednosti, politike i prakse tih režima bile su duboko anticivilizacijske i nemoralne. Stoga se u liberalno-demokratskim društvima predstavnici i simboli tih režima ne smiju veličati niti slaviti na bilo koji način. Te, kao svojevrsni zaključak kazao: Treba poduzeti sve dopuštene mjere kako bi se ukinuli nazivi ulica Budaka i Francetića. O tome ne bi trebalo voditi rasprave niti to bilo čime uvjetovati. To, naprosto, treba izmijeniti. I točka. Tek kada se izjasnimo i legitimiramo glede tog fenomena stječemo moralno pravo govoriti o različitim vrstama antifašizma, kao i očitim manipulacijama i zloupotrebama tog pojma i pokreta.

U inicijativi i diskusiji sudjelovali su i Ljubo Bešlić, Martin Raguž, Ivan Šušnjar, Vuk Bačanović, Vehid Šehić i Sead Đulić. Tiče se teme ovog teksta, a zanimljivo je i spomenuti, kako je, na primjer, sarajevski news portal Klix.ba objavio fotografije i prenio izjave svih sudionika diskusije, osim Šušnjarove i moje fotografije i izjave.

Kao što rekoh, sadržaj same poruke videa „Neće proći“, kao takav, nije uopće sporan. Ali je i te kako sporan i problematičan kontekst i videa i poruke, kao i značenja i motivi koji se iz tog konteksta iščitavaju u spomenutom uratku. No, prije toga, želim spomenuti još nešto bitno za razumijevanje cijele ove priče, mojih motiva za reakciju, kao i pozicije iz koje ovo pišem.

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, čiji sam ravnatelj od 2014. godine, u sezoni 2017./2018. premijerno je izvelo predstavu Dragana Komadine „Logorilijada“, u režiji Ivana Lea Leme. Tekst je napisan prema memoarskoj prozi Ilije Jakovljevića “Konclogor na Savi” i zbirci pjesama “Lirika nevremena” te motivima “Grobnice za Borisa Davidoviča” Danila Kiša. Smatrajući predstavu vrlo važnom, osvrnuo sam se na nju i u tekstu koji sam kao ravnatelj pisao za monografiju „25 godina HNK Mostar“.

U kontekstu identitetskih i ideoloških prijepora kako unutar Hrvata kao zasebne društvene zajednice, tako i na razini BiH kao društva i države, iznimno značajnom i referentnom smatramo predstavu Logorilijada koja govori o životu i smrti Ilije Jakovljevića. Pored toga što je bio pravnik, novinar i pjesnik, ovaj rođeni Mostarac bio je izravna žrtva oba totalitarna režima koja su u prošlome stoljeću ugrožavala ne samo pojedince, narode, društvene klase i države nego i svijet u cjelini. Neslaganje s pavelićevim endehazijskim režimom odvelo je Iliju Jakovljevića u koncentracijski logor Stara Gradiška. Nakon izlaska iz logora, 1943. godine odlazi u partizane. Početno oduševljenje narodnooslobodilačkom borbom i antifašističkom pokretom biva ugašeno uvidom u funkcioniranje kasnijeg komunističkog režima. Zbog moralne nepotkupljivosti i slobodarskog duha ponovno završava u zatvoru, ovaj put komunističkom u kojem 1948. godine, izravno ili neizravno, biva ubijen. Stoga su upravo lik i djelo Ilije Jakovljevića simbol i metafora onih moralnih i svjetonazorskih vrijednosti koje smatramo referentnim okvirom poželjnog pozicioniranja HNK kao društveno odgovorne javne ustanove, kao kulturne institucije od šireg društvenog značaja. Ne želimo, pri tom, upasti u zamku relativiziranja niti izjednačavanja dva totalitarizma, ali, isto tako, ne želimo pristati ni na svojevrsnu moralnu ucjenu – bez obzira dolazi li s lijeve ili desne strane, je li crno ili crveno obojena – koja traži da protivljenje jednom totalitarizmu podrazumijeva prihvaćanje onog drugog. Ili trećeg, četvrtog, svejedno.

Na samome kraju predstave Logorilijada naveden je slijedeći podatak: Samo u Ilijinoj Hercegovini, u razdoblju od 1945. do 1948., komunističke vlasti su pobile oko 16.000 ljudi. Partijac je održao riječ.

Ideološkim puritancima i samoproglašenim antifašistima iz kazališnih i inih krugova, kojima je spomenuta moralna ucjena toliko srasla s karakterom da je mnogi od njih nisu ni svjesni, jako su zasmetali podaci s kraja Logorilijade. Bez obzira što predstava svojim najvećim dijelom vrlo eksplicitno govori i svjedoči o ustaškim zločinima, bilo kakvo spominjanje komunističkih i partizanskih zločina iz njihove perspektive smatra se „revizionizmom, rehabilitacijom i veličanjem ustaštva“. U ideološkom imaginariju antifašističkih moralnih ucjenjivača, prihvaća se i primjenjuje samo parola „naše žrtve i njihovi zločinci“. Stoga se oni s pravom boje svakog spominjanja zločina na svojoj, odnosno pragmatično odabranoj strani i žrtava na onoj drugoj. Jer ono na čemu zasnivaju svoje ucjene i iznude je osjećaj i pozicija moralne i civilizacijske superiornosti, i kao pojedinaca i kao (ideološke) zajednice kojoj pripadaju. Suočavanje sa zločinima vlastite (ideološke) strane i njihovo priznavanje urušilo bi poziciju njihove na lažima i ideologiji utemeljene moralne nadmoći, a s njom i cijeli sustav društvenog ucjenjivanja, iznuđivanja i uvjetovanja kojeg prakticiraju. Sustav iz kojeg crpe moć koja se materijalizira u novcu, ugledu, nagradama, pozicijama, utjecaju i raznim drugim privilegijama.

Kada ga se stavi u pripadajući kontekst, sasvim je razvidno kako je i video uradak „Neće proći“ sastavni dio ideologizacijskog diskursa moralne i civilizacijske superiornosti samoproglašenih i samodopadnih antifašista koji se u njemu pojavljuju. Prva razina tog konteksta, premda se sam tekst na njega izravno ne referira, očito je najava održavanja spomenute mise zadušnice u sarajevskoj katedrali za sve vojnike i civile koji su 1945. godine ubijeni u kolonama smrti (Križni put) od Bleiburga pa sve do grčke granice. Po procjenama profesionalnih povjesničara, riječ je o broju od najmanje 80.000 ljudi, od kojih je većina skončala u 1.700 masovnih grobišta, najviše u Hrvatskoj (850), zatim u Sloveniji (600), u Srbiji (180), te u Bosni i Hercegovini (90).

Zločini i represija komunističkog sustava, na žalost, time nisu bili završeni, niti u Hercegovini u kojoj je samo u razdoblju od 1945. do 1948. godine ubijeno 16.000 Hrvata, niti na području cijele tadašnje Jugoslavije; niti nad Hrvatima, niti nad pripadnicima svih ostalih naroda koje je Titova Jugoslavija proglasila neprijateljima režima. Bilo kakvo spominjanje ili istraživanje poslijeratnih zločina, ubojstava i masovnih likvidacija počinjenih od strane jugoslavenske vojske i komunističkog režima bilo je strogo zabranjeno i kažnjivo. Za većinu ubijenih nikad se nije točno utvrdilo gdje i kad su pogubljeni, niti u kojoj jami ili masovnoj grobnici su završili. Ako se i znalo gdje su im tijela, rodbini je 45 godina bilo strogo zabranjeno uopće ih javno spomenuti, a kamoli tražiti da se pokopaju u obiteljskim grobnicama i pod svojim imenom. A bili su to nečiji sinovi, kćeri, očevi, majke, bake, djedovi, stričevi, ujaci, sestre, braća,… koji nisu imali pravo ni na najobičniji sprovod i obilježen grob.

Siguran sam da su skoro svi sudionici videa „Neće proći“ čitali Sofoklovu Antigonu, a neki možda i glumili u njoj ili je režirali. Kako onda objasniti da u Bleiburškoj tragediji, a napose u njezinim posljedicama ne vide, ako ništa drugo, onda barem dramaturške elemente i središnju dilemu i motivaciju jednog od najznačajnijih djela svjetske dramske književnosti. Je li njihova nezainteresiranost za ono tragično u ovom događaju odraz njihovog neznanja i površnosti, ili ideologijom i osobnim interesima natopljene bešćutnosti?

Koji god odgovor bio, ne čudi onda što ne razumiju, ili ne žele razumjeti, kako spomenuta sarajevska misa zadušnica nije komemoracija zločinu ni zločincima, niti pokušaj rehabilitacije ustaških zločina kojem su oni u svom ideološkom kvazi antifašističkom zanosu, s pozicije lažne moralne i kulturne superiornosti, poručili kako „neće proći“, nego obredni čin sjećanja i molitve za pokojnike u čije ime i za čiju dušu se misa i služi. I bez posebnog predznanja, razvidno je to i iz samog naziva misa zadušnica. Glavna je misna nakana, pri tom, molitva da pokojnik ili pokojnici budu očišćeni od svojih grijeha i njihovih posljedica, koje god vrste oni bili.

Uvažavajući sve te činjenice, sasvim je legitimno bilo, i još uvijek je, javno ukazivati na mogućnost različitih političkih zloupotreba i ideoloških učitavanja u sam događaj i sve ono što ga prati, kako od strane svećenika i vjernika, tako i svih drugih zainteresiranih javnosti; kao i javno osuditi sve te pojave ako i kada do njih dođe. Ali, ideja da netko sebi daje pravo određivati gdje, kad i za koga kardinal Katoličke Crkve te katolički svećenici i vjernici u Sarajevu smiju u svojim crkvama slaviti mise zadušnice za preminule članove svoje Crkve, izraz je civilizacijskog i moralnog sunovrata.

II.
Stavimo li video „Neće proći“ u širi društveno-politički kontekst, izvan okvira referiranja na sarajevsku misu zadušnicu, možemo pronaći mnoštvo argumenata za tvrdnju kako je samoproglašeni antifašizam njegovih sudionika ne samo antiliberalan, nedemokratski i totalitaran, nego i nedosljedan, licemjeran i moralno korumpiran. Nazovimo tu vrstu antifašizma sarajevski halal antifašizam, a u nastavku teksta bit će razvidno zašto smo ga tako nazvali.

Načelno govoreći, može se kazati kako je sarajevski halal antifašizam samosvojna ili samonikla društveno-politička pojava. Nije reakcija na nešto, nego pojava suigeneris. On se, naime, izvorno ne referira na fašizam, nego se fašizam određuje u odnosu na njega. Kao samoproglašeni i samosvojni antifašizam on je pojava prvoga reda, primarna stvarnost, on nije više antion jest, on je izvorniji od fašizma. A sve ono, u političkom spektru, što on nije, sarajevski halal antifašizam proglašava fašizmom. Odnosno, još preciznije, sve one koji se ne slažu s njihovim mišljenjem i političkim narativom sarajevski halal antifašisti jednostavno proglase fašistima. Ne sumnjam da će i meni, nakon ovog teksta, pokušati nalijepiti etiketu fašista.

S obzirom na oblik, količinu i intenzitet reakcija, čini se kako je sarajevskim halal antifašistima veći problem misa za žrtve Bleiburške tragedije u sarajevskoj katedrali nego činjenica da u Sarajevu imamo ulice i škole koje su nazive dobile po imenima slijedećih osoba:

-Mustafa Busuladžić, bavio se nacističkom propagandnom i zalagao se za progon Židova – osnovna škola i ulica u Sarajevu
-Sulejman ef. Paćariz, pukovnik i zapovjednik SS policijske pukovnije samozaštite Sandžaka – ulica u Sarajevu
-Osman ef. Rastoder, pripadnik i aktivist Muslimanske milicije Sandžaka
-Fehim ef. Spaho, Reis IZ koji je pozvao muslimane da pozdrave rađanje NDH – ulica u Sarajevu
-Muhamed ef. Pandža, jedan od najvećih zagovornika osnivanja 13. oružane gorske divizije SS-a, odn. Handžar divizije – ulica u Sarajevu
-Enver Čolaković, ataše za kulturu NDH u Mađarskoj – ulica u Sarajevu

Za bolje razumijevanje ove problematike korisno je znati podatak kako su ondašnji bosanskohercegovački Muslimani činili oko 30% ljudstva Ustaške vojnice i tek oko 2,5% ljudstva NOVJ-a.

Sarajevski halal antifašisti nisu vidjeli ništa sporno, niti im je smetalo kada je Željko Komšić, nelegitimni i nelegalni Hrvatski član Predsjedništva BiH kojeg Hrvati zbog toga nazivaju Sejdom Komšićem i drugim bošnjačkim članom Predsjedništva, u svom predsjedničkom uredu držao fotografiju krilnika Blaža Kraljevića. Za one koji ne znaju, krilnik je bio najviši čin u Ustaškoj vojnici NDH, a Blaž Kraljević zapovjednik HOS-a za Hercegovinu. Hrvatske obrambene snage (HOS) stranačka su vojska Hrvatske stranke prava (HSP) osnovana lipnja 1991. godine u Zagrebu (za RH) i Ljubuškom (za BiH). HOS se od srpnja 1992. službeno nalazio pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva RBiH. O kakvoj vojsci i stranci je riječ najbolje ilustrira podatak da je predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga, u suradnji s Blažom Kraljevićem i čelništvom stranke, 13. lipnja 1991. godine u Ljubuškom organizirao proglašenje „Lipanjske povelje o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru s istočnim granicama Subotica, Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska“. Po svjedočenjima očevidaca, bio je to bizaran skup stotinjak HSP-ovaca sakupljenih iz cijele BiH koji su lokalne vlasti doživjele kao provokaciju a građani Ljubuškog ignorirali. Za razliku od njih, Predsjedništvo RBiH na čelu s Alijom Izetbegovićem, godinu dana nakon spomenutog proglašenja o obnovi i uspostavi NDH, stavilo je HOS pod svoje zapovjedništvo, a Blaža Kraljevića obećalo imenovati general bojnikom Armije RBiH.

Ni činjenicu da je u uredu člana Predsjedništva BiH godinama stajala fotografija zapovjednika stranačke (para)vojske koja otvoreno baštini sveukupno političko i simboličko nasljeđe Ustaške vojnice i Pavelićeva režima, sarajevski halal antifašisti nisu doživjeli kao rehabilitaciju ustaštva i fašizam, ali su zato ponosno i odlučno, puni revolucionarnog zanosa i prkosa kardinalu Puljiću poručili kako misa zadušnica u sarajevskoj katedrali neće proći. No pasaran. Kako hrabro i antifašistički.

Nije im smetalo ni kada je HSP BiH, osnivač HOS-a, četiri godine bio dio nelegitimne i nelegalne platformaške Vlade FBiH. Ni to što je HSP, u vrijeme platformaške koalicije sa SDP-om i SDA, u svojim službenim stranačkim prostorijama držao bistu poglavnika Ante Pavelića i stranački kalendar s pozdravom „Za dom spremni“. Ništa navedeno nije problem ako dobijete antifašistički halal certifikat od sarajevskih halal antifašista i njihovih političkih i financijskih pokrovitelja iz SDA, SDP-a i Najdraže Ambasade u kojoj su sarajevski halal antifašisti posebno omiljeni i utjecajni, kao građani i antifašisti.

Kada bi cijela ova problematika u svezi s-h-a i video uratka „Neće proći“ ostajala u okvirima sitnosopstveničkih interesa, koji su, nesumnjivo, u velikoj mjeri zastupljeni kod njihovih kolovođa i dijela članova, mogli bismo ovu reakciju na njihov uradak završiti nekim prigodnim vicom ili kakvim duhovitim citatom. Ali, na žalost, stvari su, ipak, mnogo ozbiljnije. I opasnije.

Sarajevski halal antifašisti dio su projekta i procesa čiji je cilj ukidanje svih ustavnih i političkih prava koje Hrvati imaju kao konstitutivan narod u BiH. Ono što posebno zabrinjava je činjenica kako je taj proces ušao u fazu otvorenog i beskurpuloznog institucionalnog, političkog, medijskog i svakog drugog situacijskog nasilja nad Hrvatima u BiH. Politička platforma koja kao nevidljiva ruka upravlja svim tim procesima je bošnjačka unitaristička politička agenda, a njezini brojni podržavatelji, suradnici i izvršitelji nalaze se u gotovo svim segmentima i područjima društvenog, političkog, kulturnog, vjerskog, obrazovnog, medijskog i općenito javnoga prostora i života u FBiH, a u posebno velikom broju, u Sarajevu.

Stvari su otišle toliko daleko da se velika većina Hrvata u BiH slaže s ocjenom mostarskog politologa Martina Mikulića koji je ustvrdio kako je ova, po njegovim riječima, „potpuno neutemeljena masovna histerija nastala nakon najave svete mise za žrtve Bleiburga u Sarajevu, samo još jedan dokaz da nije pretjerivanje medijsko, političko i kulturno Sarajevo nazvati totalitarnom tvornicom mržnje i laži“.

Kao što sam spomenuo, oblici nasilja nad Hrvatima i njihovim konstitutivnim, a sve češće i njihovim individualnim ljudskim pravima, postaju otvoreniji i brutalniji, a kao takvi i relativno lako prepoznatljivi. No, ono što je malo teže shvatiti i prepoznati su javni narativi i diskursi koji služe kao psihološka priprema te moralna i ideološka legitimacija spomenutog nasilja, a koji čak mogu dovesti do toga da žrtva nije u potpunosti ni svjesna svih oblika i posljedica nasilja koje se nad njom vrši, ili ga čak jednim dijelom počinje doživljavati kao opravdano i prihvatljivo.

Modus operandi već je viđen i razrađen u totalitarističkim sustavima i režimima, kako u fašističkom tako i u komunističkom. Osnovni cilj je u što većoj mjeri dehumanizirati političkog neistomišljenika ili neprijatelja, prikazati ga kao nositelja opasne i nepopravljive ideološke i političke patologije za čije su obuzdavanje dopuštene sve mjere, od biranja političkih predstavnika preko zabrane vjerskih obreda do fizičkih likvidacija. Pored toga, nužno je „svojoj strani“ osigurati poziciju moralne, civilizacijske ili barem ideološko-političke superiornosti. Još uvijek, jedan je od najučinkovitijih modela dehumaniziranja političkog protivnika, prikazati ga kao fašista, a sebi osigurati moralno, ideološki i politički nadmoćnu poziciju antifašista. Tek u ovome okviru, moguće je sagledati potencijale i učinke fluidnog pokreta nazvanog sarajevski halal antifašizam, a onda i video uratka „Neće proći“.

III.
Javni narativi i diskursi koje proizvode, podržavaju i reproduciraju sarajevski halal antifašisti u izravnoj su funkciji psihološke pripreme i ideološkog opravdanja već spomenutog institucionalnog, političkog, medijskog i svakog drugog situacijskog nasilja nad Hrvatima u BiH. I kao takvi, bitna sastavnica bošnjačkih unitarističkih agendi i politika. Stoga smatram kako je, bez obzira na razlike u subjektivnim motivima, a u skladu s objektivnim posljedicama njihovog djelovanja, sasvim opravdano protagoniste video uratka „Neće proći“ svesti na zajednički imenitelj i okarakterizirati kao manekene sarajevskog halal antifašizma i korisne idiote bošnjačkog unitarizma.

NAPOMENA: Autor teksta je ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta Mostar ./HMS/

Izvor: https://hms.ba/manekeni-sarajevskog-halal-antifasizma-i-korisni-idioti-bosnjackog-unitarizma/

Franjo Marić

13. svibnja 1955. U Zenici je rođen Franjo Marić iz Brezova Polja kraj Žepča. Gimnaziju je završio u Zavidovićima, a 1982. diplomirao je fiziku na Prirodoslovno matematičkom fakultetu Zagrebu. Još kao apsolvent, a potom kao profesor, radio je od 1981. do 1986. u Tehničkoj školi u Zavidovićima. U jesen 1986. prešao je u Radnu organizaciju Automatsku obradu podataka (AOP) u Zenici. U međuvremenu stručno se usavršavao u informatici prema programima Iskre Delte u Novoj Gorici i Ljubljani. Godine 1988. imenovan je za rukovoditelja poslova AOP-a RZ Zajedničkih poslova Zenica. Tijekom 1988. i 1989. honorarno je predavao fiziku u Kazneno popravnom zatvoru u Zenici. Kad je završio fakultet, znao je da mora vratiti dug zavičaju, da stečeno znanje mora uložiti u napredak svoje Bosne. No, moralan i uspravan, toliko drukčiji i bolji, nije  pristajao da se prezime njegovih poštenih predaka nađe ispod spisa koji odobravanju prevaru slabih zeničkih radnika. I sve je napustio. Ponovno se našao u Zagrebu. Čista obraza i čista prezimena. Početkom 1990. odselio se u Zagreb te zaposlio u Centru za odgoj i obrazovanje djece i mladeži Dubrava gdje je radio sve do smrti. Tijekom rata od 1991. do 1995., osim ratne radne obveze u Centru Dubrava, bio je predsjednik Hrvatskog kluba Srednja Bosna u Zagrebu koji je humanitarno djelovao i višestruko pomagao stanovništvu srednje Bosne poglavito na žepačkom području. Osim humanitarnog djelovanja Klub je skrbio i oko ranjenika i bolesnika iz srednje Bosne koji su se liječili na području Hrvatske, a posebno u zagrebačkim bolnicama. Zavolio je knjige. Tu ljubavi prema knjigama svjedoče knjige što ih je  nabavljao u antikavarijatima i pripremio jedinstven izložbu kniga o Bosni. Takoje upoznao hrvatsko nakladništvo.  Nije se pitao treba li ljubav utišati i nakon što mu je za vrijeme rata uništena  knjižnica u rodnom mjestu. Dana 24. lipnja 1993. su muslimanski ekstremisti opljačkali sve kuće, mnoge spalili i uništili   Tom prigodom opljačkali su i uništili Franjinu privatnu knjižnicu u kojoj je bilo oko 1100 vrlo vrijednih, rijetkih i skupih knjiga, između ostalih i vrijedne Ljetopise njegova djeda Franje iz razdoblja od 1912. do 1914. godine. Usprkos tome, Franjo se mirio sa svakim novim početkom. Ostavio je bogatu knjižnicu svom narodu. . U listopadu 2018. Katoličkom školskom centru Don Bosco u Žepču donirao je 650 vrijednih i rijetikh knjiga za djecu i mladež tiskanih u razdolju od 1864. do 1990. godine. Ostavio je narodu preko 8500 svezaka većinom starih knjiga Koncem 2019. u Zagrebu je  priredio jedinstvenu  izložbu knjiga: Lijepo načinjeno, rijetko viđeno izbor knjiga iz knjižnice bibliofila Franje Marića, nastale su u razdoblju od sredine 19. st. do kraja 20 soljeća. Franjo je izabrao knjige kojima je želio potaknuti današnje i buduće grafičko-likovne urednike i umjetnike da što ozbiljnije, savjesnije i odgovornije pristupe grafičkom opremanju i oblikovanju knjiga, kako bi nešto vrijedno i lijepo načinjeno ostalo i poslije naših vremena. Franjo je ostvario poruku: „Osim samog čovjeka teško je spomenuti bilo što drugo što bi bilo toliko važno u povijesti svijeta i u svakodnevnom životu kao što je knjiga, a isto je tako nemoguće sjetiti se neke druge tvorevine ljudskoga uma koja bi poput knjige bila tako neraskidivo povezana sa sudbinom čovjeka“ (Aleksandar Stipčević– Sudbina knjige.) Objavio je 20-ak djela, uglavnom, iz povijesti katolika u Bosni i Hercegovini. Bio je glavni urednik i suradnik na njih 15-ak. Uz ostalo, surađivao je i na prvom i drugom svesku (A-Đ) i (E-J) Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine, Mostar, 2009., 2015. i Male enciklopedije Bosne Srebrene (u pripremi).
U Zagrebu mu je 30. listopada 1998. Hrvatsko kulturno društvo Napredak Donacija Krunoslav i Zvonimir Draganović dodjeliloe nagradu za knjigu Hrvati-katolici u BiH između 1463. i 1995. godine prema crkvenim dokumentima. U Sarajevu je 6. siječnja 2016. u povodu 25. obljetnice biskupske službe nadbiskup metropolita vrhbosanski Vinko kard. Puljić dobio priznanje za višestruku suradnju tijekom kardinalove pastirske službe. Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge za kulturu u području književnosti i očuvanju identiteta Hrvata na bosanskohercegovačkim prostorima te njihovu dugogodišnju promociju u Republici Hrvatskoj i u svijetu. Bio je povezan s fra Andrijom Nikićem koji mu je pomagao kompletirati izvješća o katolicima u Apostolskom vikarijatu u Bosni  od 1735. do 1881. godine. Preminuo je u Zagrebu 15. travnja  2020. u 65. godini života, a pokopan je u rodnom mjestu. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

Radiopostaja „Mir Međugorje” 13.5.2020.

Obavijest

Noćas 22. 04. 2020. preminula je majka Miljenka Puljića, predsjednika HKD Napredak-Zagreb

Odoše pred nama kao lučonoše –
stazama posutim prahom zvijezda
– tamo, gdje svi moramo poći
iz ovog malog zemaljskog gnijezda.

Svačiji je put priča za sebe,
bajkovita slika tajnom obojana.
Svi bijahu vojnici svoga života,
nezamjenjive jedinke svojih dana.

(FMJ)

Miljenko,

iskrena i duboka sućut tebi i svima onima koji tuguju i oplakuju voljenu mamu.

Upravni i Nadzorni odbor
HKD Napredak-Zagreb

In memoriam: Franjo Marić

„Morao je doći čovjek iz Žepča da nam pokaže što sve imamo“, rekao je našem Franji ugledni zagrebački povjesničar umjetnosti  nakon što smo otvorili izložbu najljepših knjiga iz Franjine kolekcije, izložbu „Lijepo načinjeno – rijetko viđeno“. Dogodilo se to u Preporodnoj dvorani HAZU, 15. listopada 2019. Franjo Marić se samo smiješio, znao je on ipak, premda tako samozatajan i gotovo svetački posvećen, da predstavlja onaj najbolji dio Bosne i one Bosanace koji ne zaboravljaju gdje su rođeni, ali koji vole i poštuju kulturu grada o kojem su kao djeca sanjali.

Pričao mi je om svom dolasku u Zagreb. Mladić iz Brezova Polja stigao je na zagrebački kolodvor pred noć; praznih džepova ali prepun nade i vjere kako će se snaći i upisati fakultet. Uvlačio se kroz prozor studentskih domova kasno navečer, ustajao je u zoru, studiranje mu je bilo obilježeno siromaštvom i marljivim učenjem. Kad je završio fakultet, znao je da mora vratiti dug zavičaju, da stečeno znanje mora uložiti u napredak svoje Bosne. No, moralan i uspravan, toliko drukčiji i bolji, nije  pristajao da se prezime njegovih poštenih predaka nađe ispod spisa koji odobravanju prevaru slabih zeničkih radnika. I sve je napustio. Ponovno se našao u Zagrebu. Čista obraza i čista prezimena.

Oduvijek je volio knjige. Nije se pitao treba li ljubav utišati i nakon što mu je za vrijeme rata uništena biblioteka. Mirio se sa svakim novim početkom.

O njegovoj ljubavi prema knjigama i njegovu poznavanju hrvatskog nakladništva i bosanskih župa pričali su mi njegovi prijatelji. Priča o profesoru Franji iz Žepča širila se kao što se širi legenda o velikim ljudima. Riječ ide ispred, krči put, a iza nje dolazi On. Skroman i tih stane pred one koji ga zaslužuju upoznati.

Imala sam sreću da mi je to dopustio; u prostorijama Napretka, u plavom neboderu, na sastanku na kojem su započele pripreme oko otvaranja Andrićeva kutka. Kako je Franjo govorio o Andriću, i kako je sve  znao! Zahvaljujući Franji danas gledam u Andrićeva  pisma upućena Evgeniji Gojmerac i znam da zbog njega, jarana, moram nešto o tome napisati. Jer, obećala sam mu. I to je samo jedan od naših planiranih projekata. A planirali smo toliko toga, i za Zagreb, i za Žepče.

Napustio nas je u vrijeme preslagivanja svijeta. Vjerovali smo oboje da se preslaguje ponajviše zbog toga da bi se vratila dobrota, i da bismo ponovno znali, i smjeli, reći što je za nas dobro, a što loše. Od 15. travnja više ne vjerujem u te razloge. Ne mogu se miriti da tihi, plemeniti, pošteni odlaze. Knjige, tisuće njih, ostale su u skromnom podstanarskom stanu. Uspio ih je poslije potresa vratiti na police. Slao mi je mailom naslovnice onih koje mu je trešnja otkrila. I radovao se kao što se bosansko dijete raduje prvim trešnjama bjelicama.

Braća će ga ispratiti na posljednji put prema Brezovu Polju. Tamo će ga dočekati majka. A nema veće tuga od one kad majke ispraćaju sinove.

Čovjek iz Žepča ostavio nam je u naslijeđe svoju ljubav prema knjigama, djeci i učenicima, domu i zavičaju. Rijetko su kao što je bio naš Franjo. Poklonimo mu se i zahvalimo za sve što je učinio za naša prijateljstva, za hrvatsku kulturu; i u Hrvatskoj i u rodnoj mu Bosni. Umro je šest mjeseci nakon što smo mu otvorili izložbu, baš negdje u istom satu, umro je Čovjek iz Žepča koji je, kako je ugledni povjesničar umjetnosti rekao, došao ovamo da bi pokazao što imamo i koliko vrijedimo.  

Franjo moj, počivaj u miru. Čuvat ćemo, vjeruj mi, uspomenu na tvoje pošteno ime.

Julijana Matanović

Obavijest

Prof. Franjo Marič (1955. – 2020.)

Svim članovima i prijateljima HKD Napredak-Zagreb javljamo tužnu vijest da nas je zauvijek, iznenada, napustio 15. travnja 2020., prof. Franjo Marić, član Upravnog odbora.

Uprava zagrebačkog Hrvatskog kulturnog društva Napredak upućuje iskrenu sućut svima onima koji tuguju za voljenim i dragim Franjom.

Izaslanstvo HKD Napredak-Zagreb na radnom sastanku kod predsjednika Udruge Hrvata Bosne i Hercegovine PRSTEN

Dana 10. ožujka 2020. godine izaslanstvo HKD Napredak-Zagreb  na čelu sa predsjednikom mag. art. Miljenkom Puljić, dopredsjednikom dr. sc. Tomislavom Dubravac, predsjednikom Nadzornog odbora g. Tomislavom Antunović i članom Nadzornog odbora odvjetnikom Draškom Semren u radni posjet primio je predsjednik Udruge Hrvata Bosne i Hercegovine Prsten, gospodin Pavo Zubak.

Članovi Uprave zagrebačkog Napretka su kroz prijateljski razgovor upoznali g. Zubaka o aktivnostima i radu zagrebačkog Napretka te se složili da bi suradnju između Udruge Prsten i Napretka-Zagreb, koji dijele slične ciljeve i misiju, trebalo podići na višu razinu. Posebice je naglasak stavljen na organizaciju zajedničkih programa na kulturnom, znanstvenom i humanitarnom planu, kao i mogućnostima pomaganja i stipendiranja đaka i studenata. Ovom prigodom gospodinu Pavi Zubaku je uručena knjiga Djelovanje Hrvatskog kulturnog društva “Napredak” u Zagrebu između 1992. i 2017. godine.

1 2 3 15