IN MEMORIAM: Franjo Marić, prof.

Julijana Matanović, 15. travnja 2021.

Iz mobitela još nisam izbrisala Franjin broj. I  Ivana nisam preimenovala. Upisan mi je kao „Franjin brat“. Imam osjećaj da među svim tim brojevima Franjin daje sklad i unosi mir i pravdu. Na isti način na koji je to činio moj jaran u mom stvarnom životu. Još sad dodirujem onu tugu u trenutku kad u stanu svoga brata, tog 16.travnja prošle godine, čitam poruku: „Jučer je umro moj brat Franjo“. Nevjerica kojom sam popratila Ivanove riječi, pročula se dugim hodnikom. „A još mislim kako mi Franjo jučer nije čestitao moj osamnaesti rođendan“, u suzama je ponavljala moja Magdalena.

Torta o kojoj sam Franji govorila večer uoči rođendana izgubila je okus. A bila je naša, bosanska; slojevita, nalik na tlo koji mnogi ne razumiju jer ne vole i ne poznaju. Izvana sasvim jednostavna, a po sastojcima raznolika, za pripremu komplicirana.

Jutros sam, prolazeći uz naš kafić na Trešnjevci, okrenula glavu na drugu stranu. U taj prostor selio je Franjo antikvarijate, ispunjavao ga radošću i divljenjem, uzdizao knjigu na najviše vrhove i širio poštenje kakvo se više ne susreće.

I samo neka mi nitko ne kaže da život ide dalje. Istina, vrijeme prolazi, starimo, Franjine knjige su na nekim drugim mjestima, ali više ništa ni ne sliči na život kakav je bio u godinama mog druženja s tim neponovljivim jaranom. I kad mi se pitanja o iznenadnosti odlazaka, smislovima i pedagogiji onoga koji nas poziva,  nagomilaju i postanu teško izdržljiva, onda se tješim činjenicom da je naš Franjo otišao jer se u ovom svijetu, u kojem je ljudskost postala nalik najvodenijem akvarelu, više nije znao kretati. On je po zagrebačkim ulicama nosio svoju kožnu torbu nakrcanu spašenim knjigama koje su potomci ostavljali po ulicama oslobađajući  naslijeđene građanske skupe stanove nepotrebnih stvari. I zbog toga se sikirao. U nevjerici. I dokazivao kako netko, rođen u Srednjoj Bosni, može voljeti ovaj grad. Pod brezama u rodnom Brezovu polju mirnije je, i zasigurno pravednije. Pogotovo dok je lišće tako mlado i dok stidljivo šumi. Odmaraj se, jarane moj. I onu našu tajnu operaciju nazvanu „PP 75“ jaranica će odraditi do kraja.  Javit ću ti kako je sve prošlo.  Broj je još uvijek u mene.

IN MEMORIAM: Franjo Marić, prof.

T. Dubravac, 15. travnja 2021.

Franjo Marić, prof.

(15. travnja 2020.-15. travnja 2021.)

„Sjećanje je jedini raj iz kojega ne možemo biti protjerani“  (A. J. Cronin)

R. Tagore je napisao: „Smrt ne znači zagasiti svijetlo, nego isključiti svjetiljku kada dođe zora“. Vijest kako se svjetiljka našega Franje isključila i kako je zora prerano došla, sve nas je rastužila. Kada smo na Uskrsni ponedjeljak, 13. travnja 2020, čestitajući si blagdane razgovarali, za nas uobičajeno dugo, požalili se jedan drugome o koroni, potresu, rekao si mi: teška vremena prijatelju moj, radim popis knjiga, slažem u kutije, polako privodim kraju, uskoro će i mirovina, došlo je vrijeme da napustim svoj skromni stan, selim u Zavičaj, vraćam se u moje Žepče, kod majke Jelice. Ničim se nije dalo naslutiti kako je to naš posljednji razgovor. Gotovo proročanski si rekao: vraćam se na rodnu grudu, na žalost bio si u pravu. Dva dana kasnije 15. travnja napustio si nas u tišini, samozatajno, kako si i živio. Pamtim jutro, tmurno i tužno, subota, 18. travnja, kada smo Te iz Zagreba, sa potresom razrušene Šalate, sa župnikom, u najužem krugu obitelji i nas par prijatelja ispratili na vječni put, u zagrljaj Tvoje Bosne. Zbog epidemioloških mjera, ispratili smo Te samoga, u tisini, jer mrtvi ne prave buku, njihov glas obično nije glasniji od rasta trave, ipak, zaglušujuća buka bila je u nasim srcima. Kada šuma raste, tišina je, kad se sruši jedan veliki hrast, šuma se trese. Tih dana tresao se naš Zagreb, ali i naša Hrvatska, naša Bosna, Tvoje Žepče, srušio se jedan veliki hrast. Otišao je naš Franjo, jedan veliki čovjek, čovjek gromada. Mažuranić davno napisa: “nije visok, tko na visu stoji, nit’je velik, tko se velik rodi, već je visok, tko u nizu stoji i visinom nadmaša visine, a VELIK je, tko se malen rodi, al’ kad pane, golem grob mu treba”. Upravo je naš Franjo bio: malen, skroman, samozatajan, a VISOK I VELIK.

Naše poznanstvo, ne tako dugo, ali zato intenzivno, od početka sa nekom „tajnom vezom“, veže angažman u HKD Napredak-Zagreb. U svakom našem druženju satima smo bistrili misiju našega stoljetnoga Napredka kroz sve njegove aktivnosti, ali i slabosti, posebice u mandatu moga predsjedanja od 2014. do 2018. g. U dugim razgovorima o našoj Bosni i našemu Napretku, znali smo se pitati: kako na svijetu, vjerojatno, ima  još nekih lijepih i nesretnih zemalja u kojima stvari i tzv. javni poslovi idu i stoje – naopako. Ali je naše, bosansko naopako, nekako teže od drugih, tuđih, jer mu naša nesretna povijest dade strahoviti kontinuitet. U normalnim, uređenim zemljama, narodski kazano: što zabrlja pojedinac, to popravlja zajednica. Što razbatali individua, uredi institucija. Što ne može sam čovjek, može sustav. U nas, što zajednica, institucija, sustav, ne može, ne umije, neće i ne zna – hoće, zna, umije i može pojedinac, onaj usamljeni čovjek što je sazdan od jake ljubavi, snažnog uvjerenja i uporne, pametne snage. Primjera na sreću ima. Jedan od takvih si zasigurno bio Ti, naš Franjo, moralan i uspravan, svemirski drukčiji od mnogih, i bolji.

Franjin je život uvijek bio obilježen težnjom ka javnom dobru. Uvijek je pri tome gradio mostove, kako Andrić kaže: “Najvažniji most je kakvi smo ljudi i kakav ćemo most uspostaviti prema gore“. Ti si ga dragi prijatelju zasigurno izgradio, sa snažnim temeljima, za vječnost. Nema tih aršina koji bi mjerili Tvoju poniznost, iskrenost, skromnost, ljubav i bezrezervno davanje sebe za druge. Danas smo u velikom deficitu za tim temeljnim ljudskim i kršćanskim vrijednotama. Franjo je bio zanesenjak, rijedak. Zavičaj mu je bio na prvome mjestu. Za njega je Zavičaj glas sjećanja, jer „sjećanje je jedini raj iz kojeg ne možemo biti protjerani“. Mi, Tvoji prijatelji često smo se pitali: otkuda tolika zuzetost za činjenje dobra, za davanje. Odgovor se najvjerojatnije krije u samim začetcima, u njegovom odgoju, u njegovoj obitelji.

Franjo Marić, rođen je 13. svibnja 1955. godine u Zenici, u mnogobrojnoj obitelji Ante i Jelice r. Ćoruša, s prebivalištem u Brezovu Polju pokraj Žepča. Gimnaziju je završio u Zavidovićima, a 1982. godine diplomirao je fiziku na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Još kao apsolvent, a zatim i kao profesor, radio je od 1981. do 1986. godine u Tehničkoj školi u Zavidovićima. Ujesen 1986. godine prešao je u Radnu organizaciju „Automatska obrada podataka“ Izgradnje „Zenica“ na poslove sistem analitičara te organizatora izradbe novih projekata, gdje je 4 godine bio rukovoditelj. U međuvremenu se stručno usavršavao u informatici prema programima Iskre Delte u Novoj Gorici i Ljubljani. Tijekom 1988. i 1989. godine honorarno je predavao fiziku u Kazneno-popravnome zatvoru u Zenici. Početkom 1990. godine došao je u Zagreb, u Centar za odgoj i obrazovanje djece i mladeži u Dubravi, gdje je i radio do svoje smrti.

          Tijekom rata, od 1991. do 1995. godine, osim ratne radne obveze u Centru u Dubravi, obnašao je službu predsjednika Hrvatskoga kluba srednja Bosna u Zagrebu koji je humanitarno djelovao i više stotina kamiona pomoći uputio na područje srednje Bosne.  Osim humanitarnoga djelovanja, Klub je skrbio za ranjenike i bolesnike iz srednje Bosne koji su se liječili na području Republike Hrvatske, a posebno u zagrebačkim bolnicama.

U ratnome vihoru na hrvatsko katoličko mjesto Brezovo Polje pokraj Žepča, na dan blagoslova polja, na svetkovinu Sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja 1993.), svi su stanovnici žurno napustili selo ponijevši sa sobom ono što je moglo stati u najlonske vrećice. Selo je temeljito opljačkano, a mnoge kuće su zapaljene. Između njih i privatna knjižnica Franje Marića u kojoj je bilo oko 1.100 iznimno vrijednih, rijetkih i skupih knjiga, između ostalih i osnovnoškolskih knjiga i bilježnica njegova djeda Franje iz razdoblja od 1912. do 1914. godine. Osim njih nestali su mnogi arhivski dokumenti, rukopisi, obiteljske fotografije, a odnesen je i stari obiteljski zlatni i srebrni nakit te starinska hrvatska katolička nošnja toga kraja. Nakon te pljačke više od 25 godina ponovno se s posebnom strašću bavio  prikupljanjem i publiciranjem statističko-povijesnih starih i novih dokumenata te ilustracija, uglavnom o Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini.

Franjo je znao reći, kako je već od jeseni 1975., kada je došao na studij u Zagreb, počeo stidljivo, od svojih skromnih financijskih mogućnosti, prikupljati tematske knjige vezano za BiH. Prva starija knjiga koju je kupio imala je naslov “Bosanska pjesmarica ili junačka djela naših djedova”, koju su priredili fra Grga Martić i fra Ivan Jukić. Znao je isto tako reći: skupljanje knjiga traži strast, ali i dugove. Držao se naš Franjo kreda, nije važno imati, važno je biti. Budući da je radio kao srednjoškolski profesor zbog male plaće nije uspio riješiti pitanje krova nad glavom pa je 30 godina živio u malom skromnom stanu od 32 m2 na 10 katu jednog nebodera u Novom Zagrebu u kome je i završio ovozemaljski život.

Teško je i pobrojati sve knjige koje je naš Franjo publicirao i uredio. Ovom prigodom posebno navodimo nekoliko, od njegovih objavljenih 22. djela, počevši od prve knjige: Pregled pučanstva Bosne i Hercegovine između 1879. i 1995. godine (Zagreb, 1996.); Pregled Napretkovih hrvatskih narodnih kalendara 1907. – 2002. (Zagreb, 2002.); Bibliografija nadbiskupa dr. Ivana Šarića (u suradnji s dr. don Tomom Vukšićem, Sarajevo, 2010.); Djelovanje Hrvatskog kulturnog društva napredak u Zagrebu između 1992. i 2017. godine (HKD „Napredak“ Zagreb, 2017.), na koj smo zajedno surađivali dvije godine i kada sam i osobno svjedočio njegovu zauzetost i sustavnost.

Osim objavljenih dijela bio je glavni urednik i suradnik na 20 knjiga. Navodimo nekoliko, od prve: Župa Prozor pod zaštitom Srca Isusova 1906. – 2006., Prigodom 100. obljetnice utemeljenja župe (Prozor, 2006.);  Vinko kardinal Puljić, Moje druge konklave u ožujku 2013. (Sarajevo, 2013.); Ivo Andrić svugdašnji – Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenoga skupa održanoga 25. studenoga 2005. u Zagrebu (Nakladnik HKD Napredak, Zagreb, 2015.) na koj smo zajednički surađivali; Šematizam Vrhbosanske nadbiskupije za 2015.g.(Sarajevo, 2015.); Kronika kardinala Vinka Puljića nadbiskupa Vrhbosanske nadbiskupije, tri knjige (Sarajevo, 2018.). Na žalost, zbog prerane smrti nije dovršio dvije knjige: Župa Kakanj, 1920-2020; Župa Maglaj, 1970-2020. Danas je u njegovoj zbirci preko 8500 svezaka uglavnom starih i vrijednih knjiga. U napredkovom neboderu u Zagrebu, zahvaljujući vrijednim i rijetkim knjiga – prvim izdanjima Ive Andrića koje je velikodušno je ustupio  HKD Napredak, nastao je 13. ožujka 2015., “Kutak nobelovca Ive Andrića.”

U listopadu 2018. iz svoje bogate knjižnice darova je Katoličkom školskom centru “Don Bosco” u Žepču 650 rijetkih i vrijednih knjiga za djecu i mladež tiskanih u razdoblju od 1864. do 1990. g. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) – Razred za književnost, u povodu Mjeseca hrvatske knjige, organizirao je vrlo uspješnu izložbu pod nazivom Lijepo načinjeno, rijetko viđeno, izbor knjiga iz knjižnice bibliofila Franje Marića u Preporodnoj dvorani, Optička 18. u Zagrebu od 15. 10. do 8. 11. 2019. Tom je prigodom izloženo i široj javnosti dano na razgledanje oko 100 primjeraka lijepo načinjenih i rijetko viđenih knjiga iz privatne knjižnice Franje Marića.  Medijski pokrovitelji ove izložbe bili su Styria i Večernji list Zagreb koji su za ovu prigodu tiskali vrlo zanimljiv i sadržajan katalog s predgovorom akademika Pavla Pavličića. Važno je naglasiti da se neka od njegovih kapitalnih djela mogu pronaći i u svjetskim knjižnicama: u Londonu, Washingtonu, Université Paris-Sorbonne itd., a recenzirali su ih, između ostalih, prof. emeritus dr. sc. Mladen Friganović, prof. dr. sc. Anđelko Akrap, prof. dr. sc. Mijo Korade, prof. dr. sc. Stjepan Šterc, prof. dr. sc. Slavko Slišković, dr. sc. Zdravko Dizdar.

            Bio je član Matice hrvatske u Zagrebu i aktivni član zagrebačkoga Napretka od 2. listopada 1997. g., gdje je upisan pod brojem 787., a sa ponosom naglašavamo i Upravnoga odbora „Napredaka“ u Zagrebu, u mandatnome razdoblju od 2014. godine do svoje prerane smrti. Bio je, bez ikakve dvojbe najbolji poznavatelj i kroničar Napretka.

Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“, Donacija „Krunoslav i Zvonimir Draganović“ u Zagrebu 30. listopada 1998. godine dodijelilo mu je nagradu za znanstvenoistraživački rad:  Hrvati-katolici u BiH između 1463. i 1995. godine prema crkvenim dokumentima. Knjiga Pregled Napretkovih hrvatskih narodnih kalendara 1907. – 2002. jedna je odnagrađenih knjiga za najbolji izdavački projekt u 2002. godini u kategoriji historiografije, prema ocjenjivačkome sudu Poslovnoga udruženja izdavača i knjižara Bosne i Hercegovine.Godine 2008., 14. listopada, dobitnik je Godišnje nagrade Općine Žepče za autorstvo nekoliko djela iz povijesti žepačkoga kraja i veliki doprinos istraživanju žepačke prošlosti. U Sarajevu, 6. siječnja 2016. godine, povodom 25. obljetnice biskupske službe, Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, dodijelio mu je Priznanje za nesebičnu suradnju tijekom njegove pastirske službe.

            Posebno smo ponosni što je naš Franjo, 8. studenoga 2017. godine, od predsjednice  RH, gđe. Kolinde Grabar-Kitarović odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge za kulturu u području književnosti i očuvanju indentiteta Hrvata na bosanskohercegovačkim prostorima te njihovu dugogodišnju promociju u Republici Hrvatskoj i u svijetu.

            Dragi prijatelji, sve je to bio naš Franjo. Čovjek iz Bosne, iz  Žepča, iz Brezova polja. Zaljubljenik u svoj Zavičaj, u knjige. Rijedak, unikatan, beskrajno čist, gotovo nestvaran i utopijski uporan u promicanju moralnih vrijednota, za činjenje dobra,  za hrvatsku kulturu, u Hrvatskoj i u rodnoj mu Bosni i Hercegovini.

Njegovo čovjekoljublje uključivalo je istovremeno i domoljublje. Nije to posebno naglašavao. To se za njega podrazumijevalo, što je dokazao cijelim svojim životom. Na žalost, najneizvjesnija izvjesnost „smrt“ je prekinula njegovo životno putovanje. Jer, život i smrt jedno su, kao što su jedno rijeka i ocean. Kako napisa A.B. Šimić: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka, sa mnom raste u svakom času. Moj svršetak njen pravi je početak”. Nismo ni svjesni koliko je Franjo značio za cjelokupnu hrvatsku kulturu. Falit će mnogima, svojoj obitelji, prijateljima, nama u Napretku.

Dragi moj prijatelju, otimati ćemo te zaboravu i nositi kao trajni spomen u našima srcima. Ponosan sam što sam imao čast biti Tvoj prijatelj, učiti od Tebe o skromnosti, poniznosti. Život koji nam je podarila priroda kratak je, no sjećanje na dobro proživljen život ostaje vječno. Ako poživimo u srcima onih koje smo ostavili za sobom, nećemo umrijeti. I nećeš prijatelju. Zauvijek ćeš ostati u našim srcima i sjećanjima. Uprava zagrebačkog Napretka će 15. travnja svake godine obilježavati DANE FRANJE MARIĆA. Naše današnje sjećanje na Franju Marića je prvo,  a nastavit ćemo ga i u budućnosti.

Ostavljamo Te u zagrljaju Tvoga Zavičaja, na rodnoj grudi tvoga Brezova Polja, odmaraj tamo negdje gore: “odmori se, zasluzio si”. Neka Te Gospodin obilno nagradi u nebeskom kraljevstvu. Počivao u miru Božjem.

Tomislav Dubravac, Zagreb, 15. travnja 2021.

Godišnja nagrada HAZU za znanstveno dostignuće u 2020. godini

Dopredsjednik HKD Napredak-Zagreb prof.dr.sc. Ivica Kisić, dobitnik je Godišnje nagrade HAZU za znanstveno dostignuće u 2020. godini u području prirodnih znanosti.

Važno je naglasiti da je prijedlog jednoglasno prihvaćen, budući da je to u HAZU vrlo rijetko gdje je sloboda izjašnjavanja neupitna. Da bi dobio nagradu morao je proći Razred za prirodne znanosti, Upravu HAZU, Povjerenstvo za nagrade HAZU, sve u tajnom i Predsjedništvo Akademije u javnom izjašnjavanju.

Nagrada će mu biti uručena 29. travnja 2021. godine na Dan Akademije.

Prof.dr.sc. Ivica Kisić, dipl.ing.agr. diplomirao je 1987. godine na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu. Na istom Fakultetu 1992. godine je magistrirao, a 1998. godine doktorirao.

Rektorski zbor Sveučilišta u Zagrebu 11. srpnja 2013. godine izabrao ga je u znanstveno zvanje redovitog sveučilišnog profesora u trajnom zvanju.  Dugi niz godina kao član stručnog povjerenstva Akreditacijskog savjeta Agencije za znanost i visoko obrazovanje sudjeluje u vrednovanju Veleučilišta i Sveučilišta.

Objavio je znanstvene i stručne radove s 275 znanstvenika iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Brazila, Crne Gore, Češke, Finske, Hrvatske, Japana, Kine, Litve, Mađarske, Makedonije, Njemačke, Slovačke, Slovenije, Srbije, Španjolske, SAD i Velike Britanije. Do sada je kao autor ili koautor objavio 14 knjiga, a također je autor ili koautor 22 poglavlja u znanstvenim i stručnim knjigama. 

Dobitnik je mnogih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja za rad i doprinos u znanosti.  

5. sjednica Upravnog odbora HKD Napredak-Zagreb

Dana 22. ožujka 2021. godine u 18 sati održana je 5. sjednica Upravnog odbora HKD Napredak Zagreb.

Na sjednici se u 1. točki dnevnog reda razgovaralo o organizaciji tribine, odnosno predavanja na temu „Aktualni trenutak Hrvata u svijetu s posebnim osvrtom na Hrvate u BiH”, koju Hrvatsko kulturno društvo Napredak-Zagreb organizira povodom 100. obljetnice utemeljenja (1921. – 2021.).

Na tribini će sudjelovati akademik Dragan Čović, predsjednik Hrvatskog Narodnog Sabora i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH te dr.sc Gordan Grlić Radman, ministar vanjskih i europskih poslova RH.
Moderator tribine biti će dr.sc. Božo Skoko sa Fakulteta političkih znanosti u Kongresnom centru Antunović.

U 2. točki dnevnog reda razgovaralo se o obilježavanju obljetnice smrti prof. Franje Marića, člana uprave HKD Napredak-Zagreb.


Preminuo dr. sc. Mario Pejić (6.7.1977. – 15.3.2021.)

Predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća u BiH i bivši direktor BHRT-a Mario Pejić preminuo je jučer u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu u 43. godini života.

Mario Pejić rođen je 6. srpnja 1977. godine. Osnovnu školu završio je u Sarajevu, a gimnaziju u Zagrebu. Diplomirao je sociologiju na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i stekao zvanje – profesor sociologije, nakon čega je završio postdiplomski studij i stekao znanstvenu titulu magistra komunikoloških znanosti – smjer odnosi s javnosću. Obranio je doktorsku disertaciju iz područja komunikoloških znanosti te stekao zvanje doktora znanosti.

Tokom svoje profesionalne karijere bio je direktor Medijskog centra HKD Napredak i radio stanice Vrhbosna iz Sarajeva, direktor Javne ustanove Bosanski kulturni centar Sarajevo (u dva mandata), direktor Televizije Bosne i Hercegovine (BHT1) i član Poslovodnog odbora BHRT-a.

Autor, medijski promotor, scenarist i producent je više od osam stotina različitih kulturno-umjetničkih i obrazovnih manifestacija. Bio je član Crkvenog medijskog odbora za doček pape Franje u BiH. Dobitnik je velikog broja domaćih i međunarodnih nagrada, priznanja i zahvalnica. Autor je velikog broja znanstvenih i stručnih knjiga i radova.

Obitelji i prijateljima pokojnog Marija Pejića izražavamo duboku sućut.

Počivao u miru Božjem!

Planinarske aktivnosti

U okrilju planina vrlo brzo se zaboravlja kaotična i stresna svakodnevnica. Brige, problemi i frustracije ustupaju mjesto uživanju u ljepotama netaknute prirode, ali i u vlastitim koracima, disanju punim plućima i ničim opterećenim mislima…

Uz to, onako usput, poboljšava se psihofizička kondicija, jača mišićna masa i podiže otpornost organizma – najbolji je to odgovor koji Planinarsko društvo Napredak- Zagreb pruža na pitanje “Zašto planinariti?“. 

Planinarstvo je vrlo širok pojam koji obuhvaća sve čovjekove djelatnosti vezane za kretanje i boravak u planinama. To nije besciljno lutanje po nepristupačnim zabitima i osvajanje vrhova sa kojih će planinar i onako ubrzo morati sići, već način i stil života.

Bavljenje planinarenjem razvija mnoge dobre osobine: snalažljivost, hrabrost, požrtvovanost, prilagodljivost, fizičku izdržljivost, društvenost i smisao za razumijevanje ljudi i prirode.

Kako prosječan čovjek zamišlja planinara?

Obično pred sobom vidi čudnog jadnika koji se oznojen opterećen ruksakom penje na davno osvojene vrhove s kojih će i onako sići, ide od kuće, a sve to bez nekog njemu jasnog razloga. Za planinara, planinarenje je uživanje pri čemu se fizičko i duhovno izvrsno nadopunjuje.

Usprkos fizičkim naporima koje iziskuje, planinarstvo nije sport. Protivnik planinaru nije drugi planinar, a ni pobjeda jednoga nije poraz drugoga. Planinarstvo nije dokazivanje vlastite snage i spretnosti. Ne umanjujući vrijednost njihovih podviga, treba istaknuti da nije vredniji planinar onaj koji se popeo na viši i teži vrh, već onaj koji iskreno voli i poštuje planine i planinarenje.

U sportu je doći do cilja i tu je kraj, a u planinarenju kada ste osvojili vrh to je tek pola obavljenog posla, treba i sići sa planine.

Zašto se penjemo na vrhove planine? Na to pitanje još nitko nije dao odgovor.

ZATO AKO POŽELIŠ DA VIDIŠ DOLINU POPNI SE NA PLANINU, AKO HOĆEŠ DA VIDIŠ VRH PLANINE , IZDIGNI SE IZNAD OBLAKA ZATVORI OČI I SANJAJ.

Šesnaestu godinu postojanja našeg društva otvorili smo izletom na Žumberak, vrh Sveta Gera, gdje nas je dočekala prava zimska idila. Aktivnosti su se nastavile izletom na Platak, vrh Sleme te prošle nedjelje na Ivanščicu.

Inače, od osnutka društva do sada, ukupno smo organizirali 592 izleta, što društvenih što onih zahtjevnijih, alpinističkih.

Društvo danas ima dvije sekcije, na društvene izlete redovito idu i stariji članovi i djeca, jer su rute pogodne za sve uzraste, dok visokogorske destinacije ipak zahtijevaju više znanja, umijeća, iskustva i opreme.   

Mislim da je danas interes dosta veći za planinarenjem zbog situacije sa koronom. Kao da je korona podigla svijest važnosti boravka u prirodi.

Prošle godine izlete smo organizirali isključivo u Hrvatskoj, od Zagorja do Gorskog kotara i od Učke, Velebita, Dinare pa do Biokova.

Ljude privlači planinarenje jer su svi naši izleti organizirani, uz planinarskog vodiča. Za svaki izlet napravimo plan puta sa svim detaljima. To radimo zato da se ne dogodi, kao primjer da na Velebitu, na turi od osam sati hoda, dođe netko tko ne može hodati sat vremena. Članovi uvijek dobiju informacije što nas očekuje na izletu.

Lani zbog lockdowna tri puna mjeseca nismo mogli organizirati nikakve izlete, a to smo ljeti nadoknadili većim brojem izleta na mjesečnoj razini, što su članovi jedva dočekali.

Uz društvene izlete, organiziramo i trekking putovanja i sada nam je aktualan Everest base camp trekking. Tamo smo trebali ići prošle godine u travnju, no kako je uslijedio lockdown gotovo u cijelom svijetu, zbog korone nismo to realizirali, pa se nadamo da ćemo uspjeti ove godine od 16. travnja do 1. Svibnja.

U srpnju slijedi Ekspedicija na Kilimandžaro, na najviši vrh Afrike.

Od domaćih izleta slijedi Burni Bitoraj u Gorskom kotaru, Viševica, Poštak, Papuk, Krk i Velebit.

Na ljeto ćemo napravit program za dalje.

Za one koji se možda nakon ovog teksta i fotografija odluče okušati u planinarenju, neka nam se slobodno jave, bit će nam drago.

Predsjednik planinarskog društva Napredak-Zagreb

Franko Čuvalo

Održana Izvještajna skupština HKD Napredak-Zagreb

Temeljem odredbi Statuta Hrvatskog kulturnog društva Napredak-Zagreb, u uvjetima pandemije koronavirusa i u skladu s epidemiološkim mjerama, ove godine održana je online Skupština Hrvatskog kulturnog društva Napredak-Zagreb.

Skupština se održala u razdoblju od 1. do 3. veljače 2021. godine u kojemu je e-glasovanjem jednoglasno prihvaćeno Izvješće predsjednika o radu u 2020. godini, Izvješće kluba znanstvenika, Financijsko izvješće za 2020. godinu, Izvješće nadzornog odbora te Financijski plan i Plan rada za 2021 godinu.

Sa zadovoljstvom možemo istaknuti da je društvo, kroz koje je od obnove prošlo preko dvije tisuće ljudi, u prošloj godini znatno povećalo broj svojih članova. Također, možemo istaknuti povećan broj mladih članova, kao i osoba iz javnog, kulturnog i poslovnog svijeta, ne samo iz Zagreba već iz cijele Hrvatske i inozemstva, koji su se pridružili djelovanju HKD Napredak-Zagreb.

Ustrajnim i aktivnim radom te vrijednim zalaganjem članova uprave unatoč pandemiji koronavirusa i posljedicama potresa, HKD Napredak-Zagreb istaknuo se u organizaciji i pomoći studentima, zajednici, obiteljima kao i područjima pogođenim potresom.

Zahvaljujemo Gradu Zagrebu, Uredu za kulturu grada Zagreba, kulturnim institucijama grada Zagreba, kao i mnogobrojnim pojedincima i kompanijama na podršci pri radu i projektima.

HKD Napredak-Zagreb u posjetu potresom pogođenoj Banovini!

Delegacija Hrvatskog kulturnog društva Napredak-Zagreb (potpredsjednici: dr. sc. Tomislav Dubravac, prof. dr. sc. Ivica Kisić i član Nadzornog odbora Draško Semren, dipl iur.) 2. siječnja 2021. godine posjetila je područja Banovine pogođena katastrofalnim potresom i uručilo donacije.

Organizaciji obilaska na terenu pripomogli su naši dragi prijatelji koji žive na tim područjima g. Petar Ćosić, član Napretka iz Petrinje, g. Milan Brigljević, nezavisni vijećnici Sisačko-moslavačke županije te g. Tihomir Babić, predsjednik podružnice Napretka u Hrvatskoj Kostajnici, kojima se najiskrenije zahvaljujemo.

Našim obilaskom kontaktiran je i dožupan Sisačko-moslavačke županije dr. sc. Roman Rosavec. Obišli smo područja Petrinje, Hrvatske Kostajnice, općinu Kukuruzari, sela Umetići i Komogovina. Tom prigodom smo potrebitima, izravno uručili jednokratne financijske donacije te hranu, toplu odjeću i obuću.

Četiri obitelji kojima je uručena donacija su: obitelj Ilovača iz Petrinje (dvoje djece, sin student 20 godina, kćer 8 godina); obitelj Abramović (samohrana majka sa dvoje djece, sin 21 godina, kćer 20 godina); obitelj Ivić iz Komogovine, općina Kukuruzari (dva sina 16 i 12 godina); obitelj Tomašević iz Umetića, općina Kukuruzari (majka i sin). Razveselili smo srca potrebitih, donijeli im nadu i pokazali da nisu zaboravljeni. Iskazali su nam veliku zahvalnost, ali istovremeno i  veliku zabrinutost za neizvjesnu budućnost. Skromnost njihova dosadašnjeg življenja je neopisiva, a budućega, nakon potresa u najmanju ruku upitna. Izrazili smo našu spremnost da im pomognemo, posebice obitelji Ilovača i Ivić u daljnjem školovanju djece. Uložiti ćemo maksimnalne napore da u tome ustrajemo.

Sve nas ovih dana veseli naša opće poznata empatija, zajedništvo i solidarnost koju su mnogi pokazali. Ali je prevažno da ih ne zaboravimo i kada se ugase svjetla pozornice.

Znamo i da je područje Banovine, osim starosjedilaca, naseljeno i stanovnicima mnogih koji su svoj novi život, ne svojim izborom, nakon Domovinskog rata, morali početi iznova. Mnogi su se nekako i uspjeli posložiti. Sada ih je zadesila ponovna nevolja i potreba za novim početkom. Imaju li snage za „novi život“ po ko zna koji po redu? I upornost ima svoje granice. Oni ne mogu sami, zaslužuju našu pomoć. Na Banovini je život stao.

Obnova će potrajati. Ako je u Zagrebu obnova nakon potresa još uvijek u „pripremi“ (nakon godinu dana), a kada će početi, neizvijesno je. Kako li će onda biti na Banovini? Obnova će najprije ići u smjeru društvene infrastrukure, što je i logično, kako bi profunkcionirale državne istitucije. Obnova privatnih kuća će potrajati. Koliko? Mnogi će morati pronaći odgovore kako svoj život usmjeriti dalje. 

Ako država, čija je odgovornost i najveća, zakaže, dogodit će da nam se poznati sindrom iseljavanja i ruralne depopulacije. Ponovni odlazak naših ljudi u „bijeli svijet“. Novcem se i može kupiti mjesto stanovanja, ali ne i DOM. Prostor Banovine sa svojom bajkovitom prirodom, područje bogom danom za razvoj poljoprivrede prije svega, udaljeno svega 40-tak kilometara od Metropole ostat će prazno. Država bez ljudi, bez naroda i nije država.

dr.sc. Tomislav Dubravac, potpredsjednik HKD Napredak Zagreb

1 2 3 4 20